Prati nas

Aktivno starenje

samo se opustite

‘Da sam opet mlada, više bih uživala u onim poljupcima za laku noć’

Danas živimo pod ogromnim pritiskom da budemo lijepi, pametni, uspješni, obrazovani, bogati, uredni, informirani, njegovani… Popis je beskrajan. A gdje je tu mjesto za jednostavno ‘bivanje’? Poslušajte što žene u svojem šezdesetim i sedamdesetim godinama kažu o tome čemu se zapravo valja najviše posvetiti.

Objavljeno

|

Kako imati sijedu kosu?
foto: BigStock

Biti uvijek lijepa, sređena i uspješna. Pa onda imati uvijek pospremljen stan, urednu frizuru, čist auto. Imati djecu koja se uvijek lijepo ponašaju i uz to govore francuski i sviraju klavir. Žene su danas pod ogromnom pritiskom da budu savršene. No je li potraga za savršenstvom uopće potrebna?

Što o tome imaju reći žene u šezdesetim i sedamdesetim godinama? Pogledajte video koji je snimljen za potrebe reklamne kampanje Sanctuary Spa centra koji govori puno o tome kako bismo trebali trošiti svoje vrijeme i energiju.



“Da sam danas mlada žena, ne znam kako bih se nosila sa svim. Sa svim tim stvarima koje imamo, s prilikama i tehnologijom, čovjek bi pomislio da je to svijet pun zadovoljstva.

No umjesto toga, bojim se da je to svijet pritisaka. Pritisaka da se bude savršenom majkom, savršenom ženom, savršenom prijateljicom. Pritisaka da se bude uspješnom, šeficom, predvodnicom.

Da sam opet mlada, ne bih pisala popis stvari koje treba obaviti, već popis stvari koje ne treba obaviti. Dala bih si vremena da uživa u stvarima za koje tek sad shvaćam da su najvažnije. Što sve ne bih dala da mogu produljiti one poljupce za laku noć, umjesto da se žalim kako sutra ujutro moram rano ustati.

Što sve ne bih dala da mogu još koju sekundu maziti svoju djecu prije nego postanu preveliki da ih držim u naručju. Što sve ne bih dala za još pet minuta na plesnom podiju dok su mi noge još uvijek dovoljno snažne da me nose.

I ne radi se o zaustavljanju borbe za našu ravnopravnost. Uostalom, moja generacija je bila ona koja je spalila grudnjake. No nikad nismo bile u opasnosti da izgorimo.

Ne, jednostavno se radi o tebi kao ljudskom biću. Ovo je najvažnija riječ: biće – onaj koji jest. Onaj koji je izgubljen u trenutku. Onaj koji je u miru s ostatkom svijeta. Onaj koji je pažljiv prema samome sebi. Onaj koji je pažljiv prema drugima. Onaj koji je u stanju sve pustiti i biti ponosan što je to učinio.

Vjerujte mi, da sam opet mlada, provela bih više vremena naprosto bivajući, a ne radeći.”

.

Aktivno starenje

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.



Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

Nastavi čitati