Prati nas

Mozaik

kad su djeca nasilna

Nasilje nad roditeljima češće je nego se misli, nasilnici žele novac i imovinu

Nasilje nad roditeljem ili roditeljima bez obzira na dob žrtve i dob počinitelja nije uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Ono često počinje kao verbalno maltretiranje i iskazivanje bijesa koje u mnogim slučajevima eskalira ili prelazi u druge oblike nasilja. Žrtve su najčešće subjekti višestrukih tipova nasilja – tjelesnoga, emoconalnoga, materijalnoga iskorištavanja.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako se braniti od obiteljskog nasilja?
foto: Pixabay

“Šokantan zločin dogodio se u Zagrebu. 41-godišnji muškarac nakon kratke svađe ubio je oca u stanu u kojem je prije 21 godinu ubio majku.” “U obiteljskom stanu u Dubrovniku pronađeno je tijelo ženske osobe u dobi od 65 godina. Prema neslužbenim informacijama s kojima raspolažemo, sin (34) je ubio majku (65).” “19-godišnji mladić prvo je pištoljem ubio oca, a onda i majku. Kaže da su mu išli na živce jer su mu stalno prigovarali radi njegovog stila života.”

Svi ovi novinski napisi šokirali su nas u protekloj godini. Svima je zajedničko jedno: izuzetno okrutno i neshvatljivo nasilje prema vlastitim roditeljima. Ovo su samo najšokantniji slučajevi kad je došlo i do onog najgoreg, do ubojstva, no nasilje može biti i verbalno, emotivno, psihičko… O tome zašto se događa da se djeca okrenu protiv vlastitih roditelja, porazgovarali smo s prof.dr.sc. Jasminkom Zloković, s Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.


“Tijekom duge povijesti obiteljsko se nasilje smatralo isključivo privatnim problemom. Danas, s obzirom na opće prihvaćene norme ljudskih prava to nikako nije (isključivo) privatni problem. Ipak, nasilje se u obitelji na različitim socijalnim razinama još uvijek tretira kao privatni problem i obiteljska tajna. Marginaliziranje i negiranje problema posebice se odnosi na nasilje djece nad roditeljima. Nasilje nad roditeljima ne događa se samo unutar obitelji, već i na javnim mjestima na kojima se roditelji ponižavaju ili izlažu tjelesnoj boli. Problem nasilja nad roditeljima osim što je socijalni i obiteljski problem može biti i predmetom krivičnoga ponašanja”, kaže profesorica Zloković.

Imamo li kakve brojke vezane uz nasilje djece nad roditeljima: koliki postotak djece zlostavlja svoje roditelje? Povećava li se ili se možda smanjuje njihov broj?

Istraživanje koje sam provela 2014. godine na uzorku srednjoškolaca pokazuje da  je 16%  maloljetnih ispitanika teško manipulira roditeljima, psihološki nasilno prema svojim roditeljima pokazuje se njih 14%, materijalno ih iskorištava 10%, a tjelesno je nasilno prema roditelju 4,8% maloljetnih ispitanika. Rezultate koje smo dobili ne možemo generalizirati ali pokazuju postojanje jednog od kompleksnih obiteljskih problema i tabua. Primjeri iz prakse mogli bi ukazivati na trend porasta i ovog i mnogih drugih asocijalnih i problema u ponašanju kod djece i mladih, no nisu još provedena adekvatna istraživanja koja bi to i potvrdila.

O kakvom se zlostavljanju najčešće radi?

Nasilje nad roditeljem ili roditeljima bez obzira na dob žrtve i dob počinitelja nije uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Ono često počinje kao verbalno maltretiranje i iskazivanje bijesa koje u mnogim slučajevima eskalira ili prelazi u druge oblike nasilja. Žrtve su najčešće subjekti višestrukih tipova nasilja – tjelesnoga, emocionalnoga, materijalnoga iskorištavanja. Najčešće su to prijetnje, drskost, provociranje, nerealni zahtjevi. Ukoliko roditelj ne posluša, prijeti se uništavanjem predmeta u stanu,  tjelesnim napadom i drugim krajnje grubim prijetnjama od kojih se nažalost mnoge i ostvare.

Tinejdžeri koji zlostavljaju svoje roditelje znaju igrati s njima nemoralne ‘umne igre’ tjerajući roditelja da pomišlja kako s njihovim mentalnim stanjem nešto nije u redu. Neki adolescenti zlostavljaju roditelje na način da materijalno iskorištavaju sve njihove resurse. Nezadovoljni postignutim tjelesno napadaju svoje roditelje, guraju po stepenicama, udaraju, pljuskaju, pljuju, čupaju i sl. Mnogi su roditelji istovremeno tjelesno i emocionalno zlostavljani i materijalno iskorišteni. Neki roditelji nisu pošteđeni niti seksualnog zlostavljanja, a mentalno zdravlje počinitelja je upitno.

Koje su najčešće dobi djeca zlostavljači?

Različita jer životna dob,  problem se može zamijetiti već i od 4-5 godine života, ali uslijed niza objektivnih i subjektivnih okolnosti teško je sa sigurnošću ustvrditi da se radi o zlostavljanju roditelja. Prema slučajevima iz kliničke i  stručne prakse najčešća dob počinitelja nasilja maloljetne djece nad roditeljima je od 14-17 godine života. S obzirom na spol nalazimo gotovo podjednako i dječake i djevojčice u skupini nasilnika prema svojim roditeljima.

Imate li kakve podatke o zlostavljanju roditelja od strane već odrasle djece?

Za razliku od nasilja maloljetne djece nad roditeljima, istraživanja nasilja odrasle djece prema ostarjelim roditeljima su nešto prisutnija u posljednjih dvadesetak godina.  I sama sam u jednom sudjelovala kao vanjska suradnica. Rezultati su vrlo različiti s obzirom na tip uzorka,  mjesto provedbe (obiteljski dom ili institucija..), obrazovanje počinitelja i žrtve kao i niz drugih varijabli koje mogu utjecati na konačni podatak o incidenciji. Okvirno govorimo između 15-20 posto starijih koji su doživjeli ili doživljavaju neki ili više oblike nasilja.

Najčešći počinitelji su u 90% slučajeva članovi obitelji, a više od polovine su žene, kćerke, snahe koje u pravilu skrbe o starijoj osobi. Pojava nasilja nad roditeljima je mnogo raširenija nego što se to pretpostavlja. A ako govorimo o starijima onda je  vrijedno obratiti pozornost na  tendenciju da će do 2025. godine broj starijih udvostručiti u svjetskoj populaciji. Nasilnici od starijih najčešće žele imovinu, novac, stan, a briga o njima im predstavlja nepotrebno trošenje vremena i novaca. Teške su sudbine mnogih starijih osoba zbog toga što su nekima u stanju učiniti vlastita djeca i članovi obitelji.

Što se može reći o uzrocima radi kojih dijete postaje nasilno prema vlastitim roditeljima? Zašto se to događa? Tko je zapravo kriv?

Unatoč pokušajima istraživanja etiologije nasilja nije moguće jednoznačno odgovoriti zašto neki adolescenti (ili odrasla djeca) ozljeđuju svoje roditelje pa sve i do smrtnih posljedica. Ponavljanje modela ponašanja svojih roditelja, alkoholizam, ovisnost, bolest, siromaštvo, osjećaj odbačenosti bilo od vlastitih roditelja ili šire socijalne okoline kao  i osjećaji besperspektivnosti, neki su od činitelja nasilja u međusobnoj interakciji. Agresivno je ponašanje moguć simptom nekoga psihičkog poremećaja, dijagnoze koja kod roditelja potiče osjećaj (nove) krivnje, srama, beznađa.

Činjenice pokazuju kako je veliki broj djece  i mladih (kao i njihovih roditelja)  izloženo različitim eksternim i osobnim stresovima, egzistencijalnim problemima,  socijalnoj marginalizaciji, a istovremeno snažnim pritiscima okoline da biti uspješan i prihvaćen znači treba „imati“ i  biti bogat. Istovremeno djeci i mladima se putem svakodnevnih odnosa i medija poručuje da obitelj i  moral, empatičnost prema drugim ljudima pa i samim roditeljima nije više „in“. Nasilje kao pojava, na ulici, u ustanovama,  obitelji….. tolerira se i djeci poručuje kako je nasilje ok, prihvatljivo, nasiljem  se postižu ciljevi, rješavaju problemi. Zaboravljamo kao odrasle osobe koje bi trebale biti odgovorne prema djeci da agresija rađa agresiju.

Mnogi roditelji iz različitih “razloga” ne mare za svoju djecu, njihove potrebe  i probleme, abdiciraju od svojih temeljnih roditeljskih funkcija, a nadasve one odgojne, socijalizacijske i emocionalne potpore. Mnogi roditelji i djeca žive jedan pokraj drugoga ali ne i jedan s drugim i tu vidim posebno krupan problem. Međusobna nezainteresiranost,  okrenutost sam sebi i svojim potrebama (problemima),  prebacivanje odgovornosti na druge institucije… Problem je nadasve kompleksan pa ga valja sagledavati osim u obiteljskom i u širem socijalnom kontekstu, ipak kvalitetu međusobnih odnosa i odgovornosti svih članova u obitelji smatram ključnom.“

U slučaju da znamo za neki slučaj zlostavljanja ili smo i sami žrtve, što se preporučuje napraviti u takvim slučajevima?

Izloženost nasilju niti jedna osoba bez obzira na spol i životnu dob ne smije tolerirati, trpjeti, prešutjeti. Problem nije nastao sam od sebe niti će nestati sam od sebe. Iako su naše stručne službe često prespore u pružanju pomoći ljudima,  čak niti ova činjenica nije dovoljna da žrtva trpi nasilje. Prijave  idu  prema policiji, centru za socijalnu skrb,  liječniku, državnom odvjetništvu. Oni su dužni reagirati. Osobno najbolja iskustva i saznanja imam s obzirom na prijave upućene državnom odvjetništvu. Što se tiče pružanja sekundarne pomoći povratne informacije koje dobijem nakon mnogih upita nevoljnih ljudi kome se obratiti za daljnju pomoć,  proizlaze iz pomoći Obiteljskog centra u Rijeci s kojima vrlo intenzivno i kvalitetno surađujem. i drugi veći gradovi u RH imaju oformljene Obiteljske centre.

Već i obraćanje stručnoj službi škole ukoliko se radi o maloljetniku može biti značajan prvi korak u procesu obiteljskog tretmana. Valja zapamtiti da su sve one osobe koje su u dnevnom kontaktu sa djecom i mladima dužne ne samo moralno već i profesionalno prijaviti nadležnim ustanovama svako saznanje da je neka osoba njima povjerena izložena bilo kojem obliku nasilja (nastavnici,  odgojitelji,  liječnici,  medicinske sestre,  treneri itd.)

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP