Prati nas

Mozaik

kad su djeca nasilna

Nasilje nad roditeljima češće je nego se misli, nasilnici žele novac i imovinu

Nasilje nad roditeljem ili roditeljima bez obzira na dob žrtve i dob počinitelja nije uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Ono često počinje kao verbalno maltretiranje i iskazivanje bijesa koje u mnogim slučajevima eskalira ili prelazi u druge oblike nasilja. Žrtve su najčešće subjekti višestrukih tipova nasilja – tjelesnoga, emoconalnoga, materijalnoga iskorištavanja.

Objavljeno

|

Kako se braniti od obiteljskog nasilja?
foto: Pixabay

“Šokantan zločin dogodio se u Zagrebu. 41-godišnji muškarac nakon kratke svađe ubio je oca u stanu u kojem je prije 21 godinu ubio majku.” “U obiteljskom stanu u Dubrovniku pronađeno je tijelo ženske osobe u dobi od 65 godina. Prema neslužbenim informacijama s kojima raspolažemo, sin (34) je ubio majku (65).” “19-godišnji mladić prvo je pištoljem ubio oca, a onda i majku. Kaže da su mu išli na živce jer su mu stalno prigovarali radi njegovog stila života.”

Svi ovi novinski napisi šokirali su nas u protekloj godini. Svima je zajedničko jedno: izuzetno okrutno i neshvatljivo nasilje prema vlastitim roditeljima. Ovo su samo najšokantniji slučajevi kad je došlo i do onog najgoreg, do ubojstva, no nasilje može biti i verbalno, emotivno, psihičko… O tome zašto se događa da se djeca okrenu protiv vlastitih roditelja, porazgovarali smo s prof.dr.sc. Jasminkom Zloković, s Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.


“Tijekom duge povijesti obiteljsko se nasilje smatralo isključivo privatnim problemom. Danas, s obzirom na opće prihvaćene norme ljudskih prava to nikako nije (isključivo) privatni problem. Ipak, nasilje se u obitelji na različitim socijalnim razinama još uvijek tretira kao privatni problem i obiteljska tajna. Marginaliziranje i negiranje problema posebice se odnosi na nasilje djece nad roditeljima. Nasilje nad roditeljima ne događa se samo unutar obitelji, već i na javnim mjestima na kojima se roditelji ponižavaju ili izlažu tjelesnoj boli. Problem nasilja nad roditeljima osim što je socijalni i obiteljski problem može biti i predmetom krivičnoga ponašanja”, kaže profesorica Zloković.

Imamo li kakve brojke vezane uz nasilje djece nad roditeljima: koliki postotak djece zlostavlja svoje roditelje? Povećava li se ili se možda smanjuje njihov broj?

Istraživanje koje sam provela 2014. godine na uzorku srednjoškolaca pokazuje da  je 16%  maloljetnih ispitanika teško manipulira roditeljima, psihološki nasilno prema svojim roditeljima pokazuje se njih 14%, materijalno ih iskorištava 10%, a tjelesno je nasilno prema roditelju 4,8% maloljetnih ispitanika. Rezultate koje smo dobili ne možemo generalizirati ali pokazuju postojanje jednog od kompleksnih obiteljskih problema i tabua. Primjeri iz prakse mogli bi ukazivati na trend porasta i ovog i mnogih drugih asocijalnih i problema u ponašanju kod djece i mladih, no nisu još provedena adekvatna istraživanja koja bi to i potvrdila.

O kakvom se zlostavljanju najčešće radi?

Nasilje nad roditeljem ili roditeljima bez obzira na dob žrtve i dob počinitelja nije uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Ono često počinje kao verbalno maltretiranje i iskazivanje bijesa koje u mnogim slučajevima eskalira ili prelazi u druge oblike nasilja. Žrtve su najčešće subjekti višestrukih tipova nasilja – tjelesnoga, emocionalnoga, materijalnoga iskorištavanja. Najčešće su to prijetnje, drskost, provociranje, nerealni zahtjevi. Ukoliko roditelj ne posluša, prijeti se uništavanjem predmeta u stanu,  tjelesnim napadom i drugim krajnje grubim prijetnjama od kojih se nažalost mnoge i ostvare.

Tinejdžeri koji zlostavljaju svoje roditelje znaju igrati s njima nemoralne ‘umne igre’ tjerajući roditelja da pomišlja kako s njihovim mentalnim stanjem nešto nije u redu. Neki adolescenti zlostavljaju roditelje na način da materijalno iskorištavaju sve njihove resurse. Nezadovoljni postignutim tjelesno napadaju svoje roditelje, guraju po stepenicama, udaraju, pljuskaju, pljuju, čupaju i sl. Mnogi su roditelji istovremeno tjelesno i emocionalno zlostavljani i materijalno iskorišteni. Neki roditelji nisu pošteđeni niti seksualnog zlostavljanja, a mentalno zdravlje počinitelja je upitno.

Koje su najčešće dobi djeca zlostavljači?

Različita jer životna dob,  problem se može zamijetiti već i od 4-5 godine života, ali uslijed niza objektivnih i subjektivnih okolnosti teško je sa sigurnošću ustvrditi da se radi o zlostavljanju roditelja. Prema slučajevima iz kliničke i  stručne prakse najčešća dob počinitelja nasilja maloljetne djece nad roditeljima je od 14-17 godine života. S obzirom na spol nalazimo gotovo podjednako i dječake i djevojčice u skupini nasilnika prema svojim roditeljima.

Imate li kakve podatke o zlostavljanju roditelja od strane već odrasle djece?

Za razliku od nasilja maloljetne djece nad roditeljima, istraživanja nasilja odrasle djece prema ostarjelim roditeljima su nešto prisutnija u posljednjih dvadesetak godina.  I sama sam u jednom sudjelovala kao vanjska suradnica. Rezultati su vrlo različiti s obzirom na tip uzorka,  mjesto provedbe (obiteljski dom ili institucija..), obrazovanje počinitelja i žrtve kao i niz drugih varijabli koje mogu utjecati na konačni podatak o incidenciji. Okvirno govorimo između 15-20 posto starijih koji su doživjeli ili doživljavaju neki ili više oblike nasilja.

Najčešći počinitelji su u 90% slučajeva članovi obitelji, a više od polovine su žene, kćerke, snahe koje u pravilu skrbe o starijoj osobi. Pojava nasilja nad roditeljima je mnogo raširenija nego što se to pretpostavlja. A ako govorimo o starijima onda je  vrijedno obratiti pozornost na  tendenciju da će do 2025. godine broj starijih udvostručiti u svjetskoj populaciji. Nasilnici od starijih najčešće žele imovinu, novac, stan, a briga o njima im predstavlja nepotrebno trošenje vremena i novaca. Teške su sudbine mnogih starijih osoba zbog toga što su nekima u stanju učiniti vlastita djeca i članovi obitelji.

Što se može reći o uzrocima radi kojih dijete postaje nasilno prema vlastitim roditeljima? Zašto se to događa? Tko je zapravo kriv?

Unatoč pokušajima istraživanja etiologije nasilja nije moguće jednoznačno odgovoriti zašto neki adolescenti (ili odrasla djeca) ozljeđuju svoje roditelje pa sve i do smrtnih posljedica. Ponavljanje modela ponašanja svojih roditelja, alkoholizam, ovisnost, bolest, siromaštvo, osjećaj odbačenosti bilo od vlastitih roditelja ili šire socijalne okoline kao  i osjećaji besperspektivnosti, neki su od činitelja nasilja u međusobnoj interakciji. Agresivno je ponašanje moguć simptom nekoga psihičkog poremećaja, dijagnoze koja kod roditelja potiče osjećaj (nove) krivnje, srama, beznađa.

Činjenice pokazuju kako je veliki broj djece  i mladih (kao i njihovih roditelja)  izloženo različitim eksternim i osobnim stresovima, egzistencijalnim problemima,  socijalnoj marginalizaciji, a istovremeno snažnim pritiscima okoline da biti uspješan i prihvaćen znači treba „imati“ i  biti bogat. Istovremeno djeci i mladima se putem svakodnevnih odnosa i medija poručuje da obitelj i  moral, empatičnost prema drugim ljudima pa i samim roditeljima nije više „in“. Nasilje kao pojava, na ulici, u ustanovama,  obitelji….. tolerira se i djeci poručuje kako je nasilje ok, prihvatljivo, nasiljem  se postižu ciljevi, rješavaju problemi. Zaboravljamo kao odrasle osobe koje bi trebale biti odgovorne prema djeci da agresija rađa agresiju.

Mnogi roditelji iz različitih “razloga” ne mare za svoju djecu, njihove potrebe  i probleme, abdiciraju od svojih temeljnih roditeljskih funkcija, a nadasve one odgojne, socijalizacijske i emocionalne potpore. Mnogi roditelji i djeca žive jedan pokraj drugoga ali ne i jedan s drugim i tu vidim posebno krupan problem. Međusobna nezainteresiranost,  okrenutost sam sebi i svojim potrebama (problemima),  prebacivanje odgovornosti na druge institucije… Problem je nadasve kompleksan pa ga valja sagledavati osim u obiteljskom i u širem socijalnom kontekstu, ipak kvalitetu međusobnih odnosa i odgovornosti svih članova u obitelji smatram ključnom.“

U slučaju da znamo za neki slučaj zlostavljanja ili smo i sami žrtve, što se preporučuje napraviti u takvim slučajevima?

Izloženost nasilju niti jedna osoba bez obzira na spol i životnu dob ne smije tolerirati, trpjeti, prešutjeti. Problem nije nastao sam od sebe niti će nestati sam od sebe. Iako su naše stručne službe često prespore u pružanju pomoći ljudima,  čak niti ova činjenica nije dovoljna da žrtva trpi nasilje. Prijave  idu  prema policiji, centru za socijalnu skrb,  liječniku, državnom odvjetništvu. Oni su dužni reagirati. Osobno najbolja iskustva i saznanja imam s obzirom na prijave upućene državnom odvjetništvu. Što se tiče pružanja sekundarne pomoći povratne informacije koje dobijem nakon mnogih upita nevoljnih ljudi kome se obratiti za daljnju pomoć,  proizlaze iz pomoći Obiteljskog centra u Rijeci s kojima vrlo intenzivno i kvalitetno surađujem. i drugi veći gradovi u RH imaju oformljene Obiteljske centre.

Već i obraćanje stručnoj službi škole ukoliko se radi o maloljetniku može biti značajan prvi korak u procesu obiteljskog tretmana. Valja zapamtiti da su sve one osobe koje su u dnevnom kontaktu sa djecom i mladima dužne ne samo moralno već i profesionalno prijaviti nadležnim ustanovama svako saznanje da je neka osoba njima povjerena izložena bilo kojem obliku nasilja (nastavnici,  odgojitelji,  liječnici,  medicinske sestre,  treneri itd.)

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP