Prati nas

Mozaik

kad su djeca nasilna

Nasilje nad roditeljima češće je nego se misli, nasilnici žele novac i imovinu

Nasilje nad roditeljem ili roditeljima bez obzira na dob žrtve i dob počinitelja nije uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Ono često počinje kao verbalno maltretiranje i iskazivanje bijesa koje u mnogim slučajevima eskalira ili prelazi u druge oblike nasilja. Žrtve su najčešće subjekti višestrukih tipova nasilja – tjelesnoga, emoconalnoga, materijalnoga iskorištavanja.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako se braniti od obiteljskog nasilja?
foto: Pixabay

“Šokantan zločin dogodio se u Zagrebu. 41-godišnji muškarac nakon kratke svađe ubio je oca u stanu u kojem je prije 21 godinu ubio majku.” “U obiteljskom stanu u Dubrovniku pronađeno je tijelo ženske osobe u dobi od 65 godina. Prema neslužbenim informacijama s kojima raspolažemo, sin (34) je ubio majku (65).” “19-godišnji mladić prvo je pištoljem ubio oca, a onda i majku. Kaže da su mu išli na živce jer su mu stalno prigovarali radi njegovog stila života.”

Svi ovi novinski napisi šokirali su nas u protekloj godini. Svima je zajedničko jedno: izuzetno okrutno i neshvatljivo nasilje prema vlastitim roditeljima. Ovo su samo najšokantniji slučajevi kad je došlo i do onog najgoreg, do ubojstva, no nasilje može biti i verbalno, emotivno, psihičko… O tome zašto se događa da se djeca okrenu protiv vlastitih roditelja, porazgovarali smo s prof.dr.sc. Jasminkom Zloković, s Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.


“Tijekom duge povijesti obiteljsko se nasilje smatralo isključivo privatnim problemom. Danas, s obzirom na opće prihvaćene norme ljudskih prava to nikako nije (isključivo) privatni problem. Ipak, nasilje se u obitelji na različitim socijalnim razinama još uvijek tretira kao privatni problem i obiteljska tajna. Marginaliziranje i negiranje problema posebice se odnosi na nasilje djece nad roditeljima. Nasilje nad roditeljima ne događa se samo unutar obitelji, već i na javnim mjestima na kojima se roditelji ponižavaju ili izlažu tjelesnoj boli. Problem nasilja nad roditeljima osim što je socijalni i obiteljski problem može biti i predmetom krivičnoga ponašanja”, kaže profesorica Zloković.

Imamo li kakve brojke vezane uz nasilje djece nad roditeljima: koliki postotak djece zlostavlja svoje roditelje? Povećava li se ili se možda smanjuje njihov broj?

Istraživanje koje sam provela 2014. godine na uzorku srednjoškolaca pokazuje da  je 16%  maloljetnih ispitanika teško manipulira roditeljima, psihološki nasilno prema svojim roditeljima pokazuje se njih 14%, materijalno ih iskorištava 10%, a tjelesno je nasilno prema roditelju 4,8% maloljetnih ispitanika. Rezultate koje smo dobili ne možemo generalizirati ali pokazuju postojanje jednog od kompleksnih obiteljskih problema i tabua. Primjeri iz prakse mogli bi ukazivati na trend porasta i ovog i mnogih drugih asocijalnih i problema u ponašanju kod djece i mladih, no nisu još provedena adekvatna istraživanja koja bi to i potvrdila.

O kakvom se zlostavljanju najčešće radi?

Nasilje nad roditeljem ili roditeljima bez obzira na dob žrtve i dob počinitelja nije uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Ono često počinje kao verbalno maltretiranje i iskazivanje bijesa koje u mnogim slučajevima eskalira ili prelazi u druge oblike nasilja. Žrtve su najčešće subjekti višestrukih tipova nasilja – tjelesnoga, emocionalnoga, materijalnoga iskorištavanja. Najčešće su to prijetnje, drskost, provociranje, nerealni zahtjevi. Ukoliko roditelj ne posluša, prijeti se uništavanjem predmeta u stanu,  tjelesnim napadom i drugim krajnje grubim prijetnjama od kojih se nažalost mnoge i ostvare.

Tinejdžeri koji zlostavljaju svoje roditelje znaju igrati s njima nemoralne ‘umne igre’ tjerajući roditelja da pomišlja kako s njihovim mentalnim stanjem nešto nije u redu. Neki adolescenti zlostavljaju roditelje na način da materijalno iskorištavaju sve njihove resurse. Nezadovoljni postignutim tjelesno napadaju svoje roditelje, guraju po stepenicama, udaraju, pljuskaju, pljuju, čupaju i sl. Mnogi su roditelji istovremeno tjelesno i emocionalno zlostavljani i materijalno iskorišteni. Neki roditelji nisu pošteđeni niti seksualnog zlostavljanja, a mentalno zdravlje počinitelja je upitno.

Koje su najčešće dobi djeca zlostavljači?

Različita jer životna dob,  problem se može zamijetiti već i od 4-5 godine života, ali uslijed niza objektivnih i subjektivnih okolnosti teško je sa sigurnošću ustvrditi da se radi o zlostavljanju roditelja. Prema slučajevima iz kliničke i  stručne prakse najčešća dob počinitelja nasilja maloljetne djece nad roditeljima je od 14-17 godine života. S obzirom na spol nalazimo gotovo podjednako i dječake i djevojčice u skupini nasilnika prema svojim roditeljima.

Imate li kakve podatke o zlostavljanju roditelja od strane već odrasle djece?

Za razliku od nasilja maloljetne djece nad roditeljima, istraživanja nasilja odrasle djece prema ostarjelim roditeljima su nešto prisutnija u posljednjih dvadesetak godina.  I sama sam u jednom sudjelovala kao vanjska suradnica. Rezultati su vrlo različiti s obzirom na tip uzorka,  mjesto provedbe (obiteljski dom ili institucija..), obrazovanje počinitelja i žrtve kao i niz drugih varijabli koje mogu utjecati na konačni podatak o incidenciji. Okvirno govorimo između 15-20 posto starijih koji su doživjeli ili doživljavaju neki ili više oblike nasilja.

Najčešći počinitelji su u 90% slučajeva članovi obitelji, a više od polovine su žene, kćerke, snahe koje u pravilu skrbe o starijoj osobi. Pojava nasilja nad roditeljima je mnogo raširenija nego što se to pretpostavlja. A ako govorimo o starijima onda je  vrijedno obratiti pozornost na  tendenciju da će do 2025. godine broj starijih udvostručiti u svjetskoj populaciji. Nasilnici od starijih najčešće žele imovinu, novac, stan, a briga o njima im predstavlja nepotrebno trošenje vremena i novaca. Teške su sudbine mnogih starijih osoba zbog toga što su nekima u stanju učiniti vlastita djeca i članovi obitelji.

Što se može reći o uzrocima radi kojih dijete postaje nasilno prema vlastitim roditeljima? Zašto se to događa? Tko je zapravo kriv?

Unatoč pokušajima istraživanja etiologije nasilja nije moguće jednoznačno odgovoriti zašto neki adolescenti (ili odrasla djeca) ozljeđuju svoje roditelje pa sve i do smrtnih posljedica. Ponavljanje modela ponašanja svojih roditelja, alkoholizam, ovisnost, bolest, siromaštvo, osjećaj odbačenosti bilo od vlastitih roditelja ili šire socijalne okoline kao  i osjećaji besperspektivnosti, neki su od činitelja nasilja u međusobnoj interakciji. Agresivno je ponašanje moguć simptom nekoga psihičkog poremećaja, dijagnoze koja kod roditelja potiče osjećaj (nove) krivnje, srama, beznađa.

Činjenice pokazuju kako je veliki broj djece  i mladih (kao i njihovih roditelja)  izloženo različitim eksternim i osobnim stresovima, egzistencijalnim problemima,  socijalnoj marginalizaciji, a istovremeno snažnim pritiscima okoline da biti uspješan i prihvaćen znači treba „imati“ i  biti bogat. Istovremeno djeci i mladima se putem svakodnevnih odnosa i medija poručuje da obitelj i  moral, empatičnost prema drugim ljudima pa i samim roditeljima nije više „in“. Nasilje kao pojava, na ulici, u ustanovama,  obitelji….. tolerira se i djeci poručuje kako je nasilje ok, prihvatljivo, nasiljem  se postižu ciljevi, rješavaju problemi. Zaboravljamo kao odrasle osobe koje bi trebale biti odgovorne prema djeci da agresija rađa agresiju.

Mnogi roditelji iz različitih “razloga” ne mare za svoju djecu, njihove potrebe  i probleme, abdiciraju od svojih temeljnih roditeljskih funkcija, a nadasve one odgojne, socijalizacijske i emocionalne potpore. Mnogi roditelji i djeca žive jedan pokraj drugoga ali ne i jedan s drugim i tu vidim posebno krupan problem. Međusobna nezainteresiranost,  okrenutost sam sebi i svojim potrebama (problemima),  prebacivanje odgovornosti na druge institucije… Problem je nadasve kompleksan pa ga valja sagledavati osim u obiteljskom i u širem socijalnom kontekstu, ipak kvalitetu međusobnih odnosa i odgovornosti svih članova u obitelji smatram ključnom.“

U slučaju da znamo za neki slučaj zlostavljanja ili smo i sami žrtve, što se preporučuje napraviti u takvim slučajevima?

Izloženost nasilju niti jedna osoba bez obzira na spol i životnu dob ne smije tolerirati, trpjeti, prešutjeti. Problem nije nastao sam od sebe niti će nestati sam od sebe. Iako su naše stručne službe često prespore u pružanju pomoći ljudima,  čak niti ova činjenica nije dovoljna da žrtva trpi nasilje. Prijave  idu  prema policiji, centru za socijalnu skrb,  liječniku, državnom odvjetništvu. Oni su dužni reagirati. Osobno najbolja iskustva i saznanja imam s obzirom na prijave upućene državnom odvjetništvu. Što se tiče pružanja sekundarne pomoći povratne informacije koje dobijem nakon mnogih upita nevoljnih ljudi kome se obratiti za daljnju pomoć,  proizlaze iz pomoći Obiteljskog centra u Rijeci s kojima vrlo intenzivno i kvalitetno surađujem. i drugi veći gradovi u RH imaju oformljene Obiteljske centre.

Već i obraćanje stručnoj službi škole ukoliko se radi o maloljetniku može biti značajan prvi korak u procesu obiteljskog tretmana. Valja zapamtiti da su sve one osobe koje su u dnevnom kontaktu sa djecom i mladima dužne ne samo moralno već i profesionalno prijaviti nadležnim ustanovama svako saznanje da je neka osoba njima povjerena izložena bilo kojem obliku nasilja (nastavnici,  odgojitelji,  liječnici,  medicinske sestre,  treneri itd.)

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP