Prati nas

Aktivno starenje

Mitovi i predrasude

Je li bolje biti pijan nego star?

Bili smo na tribini provokativnog naziva ‘Je li bolje biti pijan nego star’ koja se bavila mitovima, predrasudama i stereotipima o starenju. Vrlo zanimljivo i posjećeno predavanje u Pučkom otvorenom učilištu održala je psihologinja Ljiljana Kaliterna-Lipovčan.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Matteo Vistocco/Unsplash

Neobično živo bilo je te srijede poslijepodne u maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu. Posjetitelji tribine provokativnog naziva “Je li bolje biti pijan nego star?” zauzimali su svoja mjesta živo čavrljajući. Mahom su to osobe starije dobi, ali ima i nešto mlađih.

“I prošla tribina je bila jako zanimljiva“”, kaže jedna gospođa svojoj prijateljici dok obje skidaju kapute i smještaju se u gledalištu. “I tema je bila zanimljiva, i predavač… Vjerujem da će tako biti i ovaj put.”


“Ali kakva je to teza: ‘Bolje biti pijan nego star’?” pita ova svoju kolegicu.

“Pa to ti je iz one pjesme… Neki sarajevski bend je to bio. Ne sjećaš se?”

“Ne.”

“To je pjesma od Plavog orkestra. Bio je to veliki hit. Evo, ovo!”, ubacuje se u njihov razgovor treća gospođa  i ukazuje na to da je s razglasa upravo počeo svirati veliki hit iz osamdesetih.

dr. Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto. S. Novak)

Predavačica na Tribini Sova je psihologinja dr. Ljiljana Kaliterna-Lipovčan s Instituta Ivo Pilar. Odmah na početku objašnjava čemu takav naziv: “Nije neobično da se uopće postavlja to pitanje jer u današnje vrijeme se na starenje i pijanstvo gleda gotovo na isti način: i stari i pijani ljudi su nesuvisli, neorganizirani, ne baš pristojnog ponašanja… Kao u onom starom vicu gad starija gospođa uđe u tramvaj i vidi pijanog čovjeka pa kaže ‘Fuj, pijanac!’ a on joj odgovori: ‘Gospođo, ja bum se nekad otrijeznil’, ali vi ne bu’te postala mlađa!'”

No je li uopće potrebno postati mlađi i odakle svima nama, kao društvu, tolike predrasude i stereotipna mišljenja o starenju, koja su to mišljenja i kako su ona nastala? Što mislimo kada nekome kažemo da je ostario? Doktorica Kaliterna-Lipovčan kaže da nam tada prvo na pamet padaju neka bolest ili nemoć. No zašto nam prvo na pamet ne bi palo nešto pozitivno poput iskustva?

“Baš zato što se na starenje gleda kao na nešto negativno, smislili smo i puno izraza kojima se izbjegava nekome reći da je star. Pa tako govorimo o ‘zlatnim godinama’, o ‘starijim odraslima’ i slično. Često se može čuti i da netko ‘uspješno stari’ No onda se ja pitam, postoji li osoba koja ‘neuspješno stari’? Taj drugi je, valjda, na Mirogoju”, kaže predavačica na ovoj tribini i dodaje: “Svi koji su ostarili, ostarili su uspješno. Moram priznati da je meni osobno najgori izraz ‘dostojanstveno starenje’ jer kakvo bi to bilo ‘nedostojanstveno starenje’?”

One koji tvrde da su pedesete nove četrdesete ili da su sedamdesete nove pedesete Kaliterna-Lipovčan komentira: “Ma zamisli ti postignuća! Ili kad nekome želiš dati kompliment pa mu kažeš: ‘Izgledate puno mlađe’ ili ‘O, vi još uvijek hodate!’ Jer bi zapravo bilo normalno da ste doma u krevetu. Ili kad vam netko kaže ‘O, pa vi ste još uvijek tako bistri!’. Jer normalno bi, valjda, bilo da se gubite, da ne znate tko ste ni gdje ste. I takve stvari se govore svakodnevno.”

Nisu svi stariji isti

No sve to skupa, zapravo, nije istina. I zato je Kaliterna-Lipovčan predavanje posvetila mitovima, predrasudama i stereotipovima o starenju.
Jedan od najraširenijih mitova je taj da su svi stari ljudi isti, a to ne može biti dalje od istine. Naime, najveće razlike među ljudima su upravo u starijoj dobi. Sve bebe su, recimo, iste ili bar jako slične, ali stariji ljudi – ne!

Još jedan vrlo raširen mit je taj da stariji ljudi nisu produktivni. No iako su već u mirovini, starije osobe itekako rade skrbeći se za svoju obitelj. Uostalom, pogledamo li listu deset najbogatijih osoba na svijetu, primijetit ćemo da je najmlađi među njima Bill Gates koji ima 64 godine. “Kako su oni postali najbogatiji ako nisu produktivni?” pita se Kaliterna-Lipovčan.

Tribina ‘Je li bolje biti pijan nego star?’ (foto: S. Novak)

Dok smo živi možemo učiti. Ako to želimo.

Mit koji je također vrlo raširen je taj da su stari ljudi vrlo rigidni i teško uče nove stvari pa se zato i ne služe novom tehnologijom. Poznata vam je svima ona uzrečica da “ne možeš starog psa naučiti nove trikove”. To uopće nije istine jer sposobnost učenja ostaje ista, iako se možda smanjuje brzina učenja. Prema tome, učiti možemo dok smo živi! Da je tome doista tako svjedoči i podatak iz ove godine koji kaže da se čak 77 posto ljudi starijih od 65 godina služi internetom.

“Kad se razmišlja o starijim osobama, često sa može čuti i zabluda da su stariji ljudi depresivni i onda se za tu depresiju okrivljuje njihova starost. No valja znati da je depresija bolest prisutna u svakoj dobnoj skupini i najraširenija kod osoba između 25 i 40 godina, a tad nitko za tu depresiju ne okrivljuje njihovu mladost”, tvrdi ova predavačica pa dodaje: “Valja naglasiti još nešto – istraživanja su pokazala da su ljudi najsretniji oko 23. i kasnije nakon 65. godine. U srednjoj dobi, oko 40. godine, ljudi su najzaposleniji, imaju najviše problema, posla, kredita, tad žive najnapornije i tad su zapravo najnesretniji. No sreća se povećava nakon odlaska u mirovinu i ljudi, barem u zapadnim, razvijenim zemljama, postaju najsretniji u toj dobi.”

Ipak, odnos prema starenju i starim osobama nije uvijek bio takav. Dovoljno je samo pogledati starije filmove i serije otprije 40-50 godina, pa ćemo primijetiti da su tada glavne uloge mahom imali glumci i glumice u zrelim godinama, dok danas u filmovima uglavnom glume mlađi ljudi. Na taj način i filmska industrija i mediji doprinose stvaranju stereotipa o starijima.

“Kad spominjem medije i reklame koje se ondje mogu vidjeti, sigurno ste primijetili izraz anti-age koji se koristi za razne kreme i preparate koji bi, kao, trebali zaustaviti starenje. To je problematično s više strana jer, kao prvo, starenje se ne može zaustaviti, i, kao drugo, zašto bi uopće to netko želio s obzirom da se radi o prirodnom procesu?” pita psihologinja Kalterna-Lipovčan.

Predavanje ipak završava pozitivnim primjerima: “Reći ću da dva od tri svih 65-godišnjaka žive danas što pokazuje koliko se silno produljio životni vijek. Nadalje, 75 posto kapitala u Americi (ali slično vrijedi i za nas) je u rukama starijih osoba.”

Mislite li još uvijek da je bolje biti pijan nego star?

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

Mirovina nije za mirovanje

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje.

“Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti.”

Osobno, kaže, nije pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže: “Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP