Prati nas

Aktivno starenje

nikad nije kasno

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Giuseppe Paterno (screenshot: Youtube)

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

.

Aktivno starenje

Jadranka Milivojević: Samo pozitiva, nema mirovanja u mirovini

Naša sugovornica jedna je od onih penzionerki s bezbroj obaveza i aktivnosti. U mirovini se posvetila stvarima koje smatra važnima, no bez pritiska kakvim žive zaposleni ljudi. Kaže, raspored je u glavi malo drugačiji, relaksiraniji.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

Ovih je dana gospođa Jadranka Milivojević proslavila 67. rođendan. Mnogima sa zagrebačkih Poljanica znana je uglavnom kao predsjednica Vijeća tamošnjeg mjesnog odbora. No ova umirovljena viša medicinska sestra, ponosna mama i baka dvoje gimnazijalaca, pravi je sinonim istinskog življenja pojma ‘aktivno starenje’. Glavne detalje otkrila nam je u razgovoru ugodnom uz kavu prije novog vala zatvaranja ugostiteljskih lokala.

U zasluženoj mirovini Jadranka je posljednje dvije godine. Počela je raditi u bolnici Sestre milosrdnice, a nakon završene Više medicinske škole u Zagrebu, 44 godine provela je u radu s djecom u vrtiću. S punih 65 otišla je u penziju, ali tu život nije stao i danas je sve samo ne mirovanje, priča nam kroz smijeh.


“Djecu obožavam tako da sam dio aktivnosti nastavila u tom smjeru. Ona su izvor radosti, veselja i kad su zdravi, što je bila moja uloga u vrtiću da brinem o tome, kad se igraju, to vas ispunjava i nije vam ništa teško napraviti za njih.” Otkako je umirovljenica, nekoliko sati tjedno odrađuje kao medicinska ispomoć u dva privatna vrtića.

“I dalje sam ostala među tom mojom najdražom i najmlađom populacijom. I to me ispunjava. Jer evo kad dođem među njih, kad vas ta djeca zagrle…Jedino što me sad zovu bakom, a ne tetom (smijeh), onda je to veselje kad se pojavite i kad vas zagrle – nenadoknadivo. Našla sam nekako svoje ispunjenje tu. Da mogu i dalje doprinijeti sa svojim iskustvom i entuzijazmom, da mogu nastaviti dalje u tom smjeru u kojem sam radila cijeli život”, priča i usput otkriva da se vrlo rano s 27 godina nakon kraćeg braka odlučila se rastati i nastaviti život sama sa kćerkom jedinicom. Bivšem suprugu je zahvalna, kaže, jer im je riješio stambeno pitanje u Zagrebu, a sve ostalo bilo je na njoj i djetetu. Pomagali su i roditelji.

Što je Jadranki donijelo umirovljenje…

Danas pored svih obaveza koje ima, sve je ipak drugačije, jer nema onog pritiska kakav je dok se radi. Raspored je u glavi malo drugačiji, relaksiraniji.

“Kad idete na posao, nekako vam je taj ritam ustaljen. Jeste li raspoloženi ili niste, svejedno, morate ići raditi. Ja sam svoje s veseljem obavljala, ali taj jedan ujednačeni ritam dizanja ujutro, žurbe, ovisnosti o prometu, vremenu, svemu. A sada je naravno drugačije. Kada mogu ujutro ustati i na miru popiti svoju kavicu, na terasi ako je lijepo vrijeme ili ovdje u kafiću. Pročitati s interneta sve što me interesira, što mi sada u mirovini dobro dođe jer ne moram kupovati novine. I onda ići polako obavljati svoje aktivnosti. Ma sve se stigne. Moja kćer ima posao, unuci su već veliki, srednjoškolci, dakle nemam nekih velikih obaveza pomoći im sada u onom svakodnevnom smislu. Tako da obavite svoje, dođete opet doma, imate vremena se i opustiti i sjesti sa prijateljima. Znači, taj socijalni kontakt koji je vrlo bitan u ovoj sada dobi, ostvarila sam kroz sve ove svoje aktivnosti i taj dio skraćenog rada u mirovini. I osjećam se ispunjenom”, dodaje gospođa Jadranka.

Jadranka Milivojević (foto: Sandro Bura)

Sretno odrastanje u bivšoj državi

Životni elan i motivaciju pripisuje i roditeljima, uz naslijeđeno dobro zdravlje. Njih dvoje upoznali su se i vjenčali u Banja Luci, gdje je otac služio kao vojni pilot. Prekomanda ih je dovela u Nikšić, gdje je ubrzo i rođena s crnogorskim dokumentima. I zatim ponovo dalje, u Mostar. Bilo joj je tek 15 dana kad su roditelji s njom i starijim bratom doselili u srce Neretve. I na koncu se godinama kasnije s njenim školovanjem skrasili u Zagrebu.

Na tom tragu nije uopće čudno da i danas gospođe Jadranke ima “na sve strane”. Osim što se u mirovini odlučila aktivirati u lokalnoj politici kroz rad u mjesnom odboru, umjetničku crtu dijeli i njeguje na radionicama članova Hrvatske udruge kreativnih amatera. Uz fotografije s ljetnih druženja na Viru i u dvorištu NS Dubrava i omanju kolekciju svojih slika pokazuje nam i prvu na koju je osobito ponosna, vješto dočarani motiv jedrilice na osunčanoj pučini. Štafelaj i kistovi postali su određenim terminima nezaobilazni i u prostoru njihovog mjesnog odbora na Aveniji Dubrava.

Do pandemije živahno u mjesnom odboru, ne manjka i ljubavi i prijateljstava

Do početka pandemije daleko se čuo dobar glas o veseloj zabavi, plesnjacima i kreativno i zdravo provedenom vremenu i programima.  

“Osim naše udruge umirovljenika, tu imamo i Udrugu Valentinovo koji među svojim članovima ima i one starije populacije. Tako da je to još jedno dodatno druženje jednom mjesečno. Uz ove dvije udruge naši stariji sugrađani stvarno mogu naći nešto za sebe. U KUD-u to mogu kroz folklor, pjevanje tradicionalnih napjeva tu iz našeg kraja. Tako da se i oni isto mogu aktivirati i učlaniti ili u udrugu umirovljenika ili se pridružiti kulturno-umjetničkom društvu. Na toj lokaciji je također i klub koji okuplja sugrađane koji nisu iz Hrvatske. Tako da se u ono redovno vrijeme, bez korone, svi zainteresirani mogu javiti, naći svoj termin i uskladiti druženja. Jednom mjesečno do ove situacije znalo se okupiti i stotinjak naših sugrađana treće dobi, uz ples i muziku. U kontaktu smo i govore kako im jako fali sve to, druženja i izleti. Žao mi je što je sada situacija takva, ali nadamo se svi da će brzo proći. Naravno da se tu pojavljuju i ljubavi. Ima tu i parova koji to onako decentno među sobom dijele, tu se nalaze. Ima ljubavi, kako ne, dapače. Ako nema nje, ima barem prijateljstva, jer to je ono što nam je sada možda u ovoj dobi i potrebno više od možda neke strastvene ljubavi”, mišljenja je gospođa Jadranka.

Inače, čelnica VMO Poljanice. Ističući pri tom kako bez obzira na različite stranačke boje, njene konkretno BM365, njih sedmero u Vijeću jako lijepo surađuju. I da nema nadglasavanja oko zajedničkih prioriteta u kojima prednjači rješavanje gorućih komunalnih problema, a nakon potresa i niz pitanja vezanih za obnovu. U četiri godine se, kaže, dosta napravilo, a do proljeća, kada i u metropoli slijede lokalni izbori, nada se da će ispuniti sve one zadatke koje su zacrtali za ovaj mandat.

Punom parom i u akciji pomoći u opremi osoblja s covid odjela

Nekad aktivna u sportu, trenirala je atletiku, gospođa Jadranka se u skladu sa svojim životnim pozivom u sestrinstvu bez puno razmišljanja angažirala i u humanitarnoj akciji koju je ovih dana inicirala Udruga Krin u kojoj je s još nekoliko kolegica s područja Dubrave odlučila kanalizirati svoju silnu životnu energiju. Svjesne da je aktualna pandemija COVID 19 još daleko od kraja i ponukane rastućim pritiskom na zdravstveni sustav pokrenule su akciju pod nazivom “Zajedno možemo više”.

“Aktivnosti udruge su humanitarnog karaktera za osobe u potrebi. Većinom su to bolesni sugrađani, gdje su nam prioritet bili onkološki bolesnici. A s obzirom da je sada epidemiološka situacija takva kakva je, i da je svaka pomoć bitna, naša je inicijativa bila pomoć bolnicama koje imaju COVID odjele. I to koliko humanitarno možemo u toj medicinskoj opremi – odijelima, maskama. Eto, koliko smo mogli skupiti novaca, to smo i odradili. Jedan dio te donacije odnijeli smo u KB Sestre milosrdnice. Nastavljamo i dalje, koliko budemo mogli za našu prvu akciju udruge. Veseli smo, a imamo i informacije da su zadovoljne i bolnice. Oni dobivaju svoja sredstva, ali svaka pomoć i ovakve donacije su im dobrodošli”, ističe naša sugovornica.

Jadranka Milivojević (foto: Sandro Bura)

Iako službeno umirovljena, no i dalje aktivna viša medicinska sestra za razliku od dijela javnosti ne propušta istaknuti presudnu ulogu kolegica i kolega na covid bolničkim odjelima.

“Medicinsko osoblje je sada jako opterećeno, pogotovo na tim odjelima i važno je da imamo i pokažemo tu empatiju prema njihovom radu. Meni je evo i čast i veselje da im tu mogu pomoći, jer eto u mirovini sam i ne mogu se aktivno priključiti”, dodaje gospođa Jadranka.

Jedina neispunjena želja je…

U razgovoru se dotakla i svoje jedine neostvarene želje u ovih 67 godina. A to je upis na Medicinski fakultet zbog kojeg je upravo i upisala srednju školu, računajući da će imati šire znanje kad dođe vrijeme za studij. Na kraju je ispalo da se na prijemnom ispitu polagalo fiziku i kemiju, što su u medicinskoj imale samo dvije godine, tako da se unatoč prijavi za prijemni u zadnji čas taj dan uplašila da to sve ipak neće moći i odustala. Da se vrijeme može vratiti, to bi jedino promijenila i napisala taj prijemni pa što bude, bude.

Obrazovanje je dalje nastavila na Višoj medicinskoj školi, a u to se vrijeme okušala i na modnoj isti, prisjeća se još jednog živopisnog detalja iz mladosti.

“S obzirom da sam ispunjavala taj neki uvjet, bila sam visoka i vitka. Okušala sam se i u tim manekenskim vodama jedno kratko vrijeme. Zadovoljila sam tu neku svoju znatiželju vidjeti kako to izgleda. Mogu reći da je jedan poseban osjećaj kada možete prezentirati odjeću ili nešto i da vas auditorij gleda ili vas snimaju. Ali eto, nekako sam se odlučila ipak za svoju profesiju i nastavak u tom smjeru, a ovo sam ostavila kao samu jednu ispunjenu želju”, otkrila nam je.

Jadrankin tajni recept – samo pozitiva!

U tom istom stilu zanimalo nas je primjećuje li i ona poput dijela zlatne generacije taj famozni suvremeni evergreen trend, o kojem često progovaraju i stručnjaci i mediji. Osjeća li ona taj tzv. “teror mladosti”? Obično se ženama pripisuje da se više od muškaraca opterećuju promjenom koju donose zrelije godine.

“Nemam tih generacijskih problema. Dapače, jako volim mlade. Imaju jako dobrih, novih ideja. Treba i njih prihvatiti sa svim manama i vrlinama. Imamo jedan jako lijep odnos, oni mene isto ne doživljavaju kao neku staricu, već sugovornika s kojim mogu o svemu razgovarati. Jer ja nisam tradicionalna u smislu da je samo ono moje najbolje, iskustvo i ono što sam naučila. Treba i njima dati priliku da se možda sami uvjere je li nešto ispravno ili nije i ne treba ih u tom smislu ograničavati. Tako da nemam taj problem te mladosti. To je život i morate ga prihvatiti. Da sam i ja nekada bila tako mlada i sigurno puno zgodnija i ljepša, ali dozvoljavam da sam i sada za svoje godine isto takva. Znači, pozitiva. Samo pozitiva!” poručuje za kraj Jadranka Milivojević.   

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP