Krčki sir nadaleko je cijenjena delicija začinjena darom prirode, budući da ovce, skakućući slobodno po pašnjacima i kamenjaru, uz travu pasu ljekovito bilje među kojim ima najviše kadulje i smilja, a sve s daškom soli koju s mora donese bura. To njihovo mlijeko čini posebnim, a sir nenadmašnim. A da je proizvodnja ovog čuvenog sira mukotrpna, ali ipak isplativa, uvjerili smo se upravo tijekom posjeta OPG-u čiji vlasnici Mirjenko i Vesna Mrakovčić sir proizvode još od davne 1984. godine. Tada su imali samo devet ovaca, da bi danas stado naraslo na njih preko tristotinjak!
6000 kilograma ovčjeg sira
Iz njihove sirane danas godišnje izađe oko 6000 kilograma ovčjeg sira. Rade nekoliko glasovitih vrsta, a najprodavaniji je čisti ovčji sir iz skupine polutvrdih i punomasnih sireva koji se može konzumirati narezan, ili pak nariban, ovisno o tome koliko je star, odnosno zreo. Zatim je tu sir Magriž koji ih je proslavio. “Kod proizvodnje, ove sireve u fazi zrenja oblažemo kaduljom i smiljem kako bi pojačali njihovu aromu”, otkriva gospođa Vesna dodajući da je Magriž zapravo otočki naziv za smilje. Potom nas upoznaje s još dvije vrste sireva – njihov Zeleni bodul obogaćen je aromom ružmarina, a Črni bodul je sir kojeg proizvode na jedinstven način umatanjem u orahovo lišće.
Na Eko etno sajmu njihov krčki sir dobio je nagradu za “Najbolji od najboljih”, a ukupno broji više od 50 priznanja na brojnim manifestacijama širom zemlje.
Pandemija ih je ugrozila
“Proteklih godina išli smo u nova velika ulaganja, a onda nas je korona potpuno bacila na koljena. Nismo znali hoćemo li se ikad izvući iz kredita, stati opet na svoje noge. No, već proljetos se pokazalo da će ovo biti dobra godina za nas. I evo, došla je jesen i mogu reći da je sezona bila bolja nego smo što se usudili nadati. Nikad nismo bolje poslovali, nikad više sireva prodali!”, doznajemo. I dok su nekad prodavali i na sajmovima i raznim manifestacijama, za to više nema potrebe. “Sav sir, ali i ulje, prodamo na kućnom pragu. Ponudu i cijene imamo i na webu, netko nas i tako pronađe, ali sve to više-manje ide usmenom predajom, preporukama. Naš sir osim domaćih ljudi i vikendaša osobito vole Nijemci, Talijani i Slovenci, ali dođu i turisti iz brojnih drugih zemalja”, doznajemo.
Jedan od sireva obitelji Mrakovčić (foto: OPG Mrakovčić)
Cijene iste deset godina
Cijene sireva, kažu vlasnici, nisu dizali posljednjih deset godina, iako za to, sudeći po većoj potražnji od ponude, imaju prostora: primjerice, manji kolut od 300 grama košta im 54 kune. Kad bi imali mlijeka, govore, mogli bi proizvesti i prodati još najmanje 30 posto više od ovoga što proizvedu sada. “Mlijeko i otkupljujemo, ali nema ga dovoljno ni za otkup. Krčani stada imaju ponajprije zbog prodaje janjaca, ne muzu ih”, rekli su nam.
Restoran, maslinik i klaonica
Supružnici u prizemlju kuće imaju i restoran gdje se može kušati ne samo njihov sir i janjeći specijaliteti, već i domaći krumpir, njoki, šurlice, ali i povrće koje sami uzgajaju. “Naša jela spravljaju se gotovo isključivo od namirnica iz vlastite proizvodnje”, otkriva gospođa Vesna koja uz sav posao stigne raditi i u kuhinji.
Na stolovima u restoranu stoji i njihovo maslinovo ulje. “Imamo i prilično velik maslinik koji također zahtijeva puno predanog rada da bi se od uroda dobilo najbolje ulje. Upravo smo u iščekivanju berbe, računamo da će to biti kroz tjedan, dva, kad masline budu na pola šarene. Tada je u našem polju uvijek veselo, uključe se svi ukućani, radnici, ali i prijatelji. Od vlastitih maslina znali smo dobiti i po 600 litara ulja, ali ove godine urod na Krku je općenito lošiji nego u godinama ranije. Bit ćemo sretni ako dobijemo i pola od toga”, govori gospodin Mirjenko.
Ni to nije sve. Uz brigu za ovce i njihovu mužnji, izradu sira, uzgoj povrća, vođenje restorana, i održavanje maslinika, ali i sušenje smokava, izradu namaza te proizvodnju sapuna od smilja i ovčjeg loja, imaju i klaonicu.
Šestero zaposlenih
Pokušali smo zamisliti kolika je organizacija potrebna da bi na ovom imanju sve teklo “kao po loju”. “Uz nas, tu je i šest naših zaposlenih radnika iz unutrašnjosti zemlje, koji su kod nas i na stanu. Svi radimo od zore do mraka. Za sada, jedino klaonica posluje s minusom. Ljudi radije taj posao sami odrade kod kuće, iako im mi uz uslugu klanja nudimo i ispitivanje ispravnosti mesa, jer imamo angažiranog veterinara, te na sebe preuzimamo zbrinjavanje otpada. Više je to stvar navike, jer razlog tomu nije novac koji moraju platiti. Klanje, naime, košta 60 kuna plus PDV, a Grad svakom otočaninu na to vraća 50 kuna. Nikako da se ljudi osvijeste i počnu koristiti ovu prednost i na koncu – nužnost”, objašnjava naš sugovornik Mirjenko.
Desetero unučadi
Njihova je obitelj velika i sretna: Mirjenko iz prvog braka ima jedno dijete, a zajedno su dobili još četvero djece. “Sva su djeca ostala na Krku osim jedne kćeri koja živi u Karlovcu. Dvoje ih radi kod nas, ostali su zaposleni u tvrtkama. Najveće veselje u naš dom svakako unesu naši unuci, kojih već imamo deset. To su Mateo, Luka, Mari, Paolo, Mauro, Linda, Jakov, Julija, Lucija i Patrik i jako smo ponosni na njih”, rekao je razdragan djed Mirjenko.
Mrakovčići s unučadi (foto: Gordana Arh)
Nemaju vremena biti bolesni
Na pitanje kakvog je zdravlja s obzirom na to da je ušao u osmo desetljeće života, gospodin Mirjenko odmahuje rukom: “Ne uzimam apsolutno nikakve lijekove. Tlak mi je dobar, ništa me ne boli. Stalno radim, nemam vam ja vremena oboljeti”, odgovorio je u dobrom raspoloženju i rekao da je supruga Vesna jednako tako odličnog zdravlja. “Svjež zrak, fizički rad i domaća hrana zaslužni su za to, a k tome, katkad u društvu volim popiti i malo vina, to najčešće bude krčka Žlahtina koju proizvodi vrbnički vinar Katunar. No, ne volim pretjerivati u ničemu”, govori gospodin Mirjenko.
Kreću u uzgoj buša
Za kraj nam je otkrio i najnovije planove koje su skovali on i supruga: “Šumarija, odnosno država, ustupili su nam 200 hektara zemlje da bismo na njoj uzgajali krave pasmine buša. To je najbolja hrvatska autohtona pasmina goveda, kako za mlijeko, tako i za meso”, govori 71-godišnji Mirjenko uzbuđen zbog još jednog novog izazova.
I već kad smo se pozdravljali na odlasku, još nas je jednom uspio ugodno iznenaditi, pokazujući prema polju: “E da, nisam vam rekao da na imanju imamo još i konja lipicanca, i jednog osebujnog magarca”. Pa sad vi recite, tko ne bi barem načas razmislio o ostanku na ovom predivnom otoku s toliko mogućnosti!
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
