Marina, snaha i unuk obnavljaju farmu: ‘Jadala sam se kravicama, bile su mi lijek’

Umirovljenica Marina Janeš (65) iz zaseoka Vrhi u Gorskom kotaru imala je 34 godine kad je napustila uredski posao i odlučila se baviti stočarstvom. Od roditelja je dobila i prve životinje s kojima je započela vlastito gospodarstvo, koje je s godinama proširila do impresivnih razmjera.

Razlog takve životne odluke bila su prije svega djeca. Nakon srednje ekonomske škole radila je u kancelariji nekadašnjeg Goranprodukta, no kad je postala majka, uvidjela je da su djeca u vrtić mogla krenuti tek s tri godine. Sam vrtić nije bio blizu, a obiteljski automobil koristio je suprug za odlazak na posao udaljen petnaestak kilometara.

Uzela čak tri kredita

U jednom je trenutku presjekla i odlučila posao razvijati kod kuće, neovisno o tome što će to značiti za njezin život.

“Kad sam donijela odluku, krenula sam korak po korak. Roditelji su mi dali dvije koze i svinju i to su bile prve životinje na mom gospodarstvu. Početak je bio težak jer je trebalo puno uložiti u stoku, mehanizaciju i objekte. Tada još nije bilo poticaja na koje danas mogu računati OPG-ovi, a kamate na kredite bile su visoke. Jedini poticaj dobivao se za košnju, ali iznos nije bio značajan”, prisjetila se početaka.

“Podigla sam čak tri kredita, dva je trebalo plaćati mjesečno, a jedan polugodišnje. Kamata je bila visokih sedam posto prema današnjim kriterijima. Tim sam novcem dala dograditi štalu, kupila mehanizaciju, a malo-pomalo stizale su i nove životinje. Najveću pomoć imala sam od supruga, no on je radio kao policijski službenik u smjenama i nije mogao uvijek uskočiti s poslom”, rekla nam je.

17 goveda, šest magaraca, 30 ovaca, koze, svinje i kokoši

A koliko je posao bio zahtjevan, najbolje govori broj životinja koje je tijekom gotovo tri desetljeća uzgajala na imanju. “Najprije smo nabavili još koza i jarića, a onda sam krenula i s govedima. Imala sam devet muznih krava, tovila sam bikove i uzgajala junice za rasplod. U jednom trenutku imali smo i po 17 komada goveda. Osim toga, imala sam po šest magaraca, četiri svinje, oko 30 ovaca, a od peradi kokoši.”

Otvaranje OPG-a

Nakon desetak godina bavljenja stočarstvom, kada je početkom 2000-ih uveden sustav obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, iz lokalne savjetodavne službe pozvali su je da otvori OPG, a u gradskoj upravi u Čabru pomogli su joj ispuniti potrebne dokumente.

“Uz sav posao, sada sam vodila i registre, posebno za goveda, posebno za ovce i koze, svinje i magarce. Trebalo je nabavljati potvrdu o pripustu magaraca, voditi evidenciju za liječenje životinja kod veterinara, a za odlazak i dolazak životinja na gospodarstvo trebalo je ishoditi i putne listove”, nabraja poslove s papirologijom koje je sama odrađivala.

“Za moj, a vjerujem i mnoge OPG-ove u ovoj djelatnosti, velik je udarac bilo uvođenje obveze klanja goveda u klaonici. Trebalo je platiti veterinarski pregled, prijevoz i klanje, a onda još meso voziti kući i prodavati ga kad ga mesar ne bi otkupio. Nisu to bili mali iznosi. Na kraju nam se isplatilo klanje obaviti u Sloveniji. Čak i uz plaćanje potrebnog certifikata da je govedo zdravo i putnih listova, bilo nam je jeftinije odvesti ga na klanje u susjednu državu”, napominje.

“Kad imaš farmu, nemaš slobodan dan”

Uz sav posao, koji je zimi počinjao već u četiri ujutro jer je prije mužnje krava trebalo očistiti snijeg do štale i gnojnika, Marina je, kaže, voljela ovaj posao. “Kad bih bila ljuta, tužna ili zabrinuta, izjadala bih se svojim kravicama i to je bilo poput apaurina. Niti bi mi odgovarale, niti bi me savjetovale, niti bi prigovarale”, smije se i dodaje kako su djeca voljela djetinjstvo na imanju sa životinjama, a kako su rasli, sve su više pomagali, i to s voljom.

“Bili smo zadovoljni iako trideset godina nismo vidjeli mora, što me najviše tištilo zbog djece. Krave se moralo pomusti, nisam si mogla priuštiti ni bolest ni bolovanje. Kad imaš farmu, nemaš slobodan dan. Ali imaš druge blagoslove”, ističe.

Životni udarac prije 11 godina

A onda se 2015. godine, kada je imala 54 godine, njezin život preko noći promijenio. Iznenadnom smrću supruga izgubila je čovjeka koji joj je desetljećima bio najveća pomoć i oslonac u životu i na gospodarstvu.

“Još sam nekoliko godina držala većinu životinja, ali više nisam mogla nastaviti istim tempom i morala sam smanjiti gospodarstvo zbog zdravlja. Zadnju kravu nisam imala srca zaklati i prodati. Bila je sa mnom 17 godina i dala sam je uspavati”, prisjeća se. Tada je formalno otišla u obiteljsku mirovinu.

Obitelj planira novu farmu kokoši

U međuvremenu je u kuću stigla snaha Ana Marija, a rodio se i unuk, danas osmogodišnjak. “Antonio je na svijet došao dok smo još držali brojne životinje i svaki dan sam ga vodila u štalu. Sve ga je zanimalo”, kaže.

Danas na gospodarstvu drži još samo kokoši, tridesetak njih, za vlastite potrebe. Ipak, čini se da se na imanju polako sprema novi početak. Sinovi su u radnom odnosu, no snaha ima volju uz nju ponovno proširiti OPG i okrenuti se uzgoju nesilica.

“Trenutačno smo u testnoj fazi, nabavljamo različite vrste kokoši među kojima su Leghorn, Australorp, Lohmann Brown i patuljasta Sebright. Do proljeća planiramo odabrati vrste koje će se najbolje pokazati, a onda nabaviti još pedesetak nesilica. U Čabru i Delnicama su i dobre poljoprivredne savjetodavne službe pa se možemo informirati prije nego što krenemo ozbiljnije. Volim raditi, a uz snahu i unuka sve je lakše i veselije”, istaknula je nositeljica OPG-a, dodajući da planiraju i Anu Mariju upisati kao članicu gospodarstva.

Za svoj je dugogodišnji rad Marina dobila i priznanje Grada Čabra, no najveći poticaj za novi početak joj je upravo unuk Antonio. Voli životinje i često pita baku kada će uz kokoši ponovno nabaviti kravu. Tako se nakon desetljeća provedenih uz stoku ljubav prema životinjama polako prenosi na novu generaciju.

Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.