Hrvatska baka: ‘Unuk me financijski uništio, jedva čekam da ode’

Iako se većina baka kune kako su unuci pravi mali anđeli i smisao njihovog života, valja znati da i anđelima s vremenom mogu otpasti krila. Unuci se mogu razviti u dobre, odgovorne ili posve neodgovorne ljude; sposobne i empatične ili sasma lijene i sebične. S tom temom javila nam se jedna baka koja je u samo par mjeseci na teži način shvatila da idealiziranje unučadi – nije dobro.

“Spadam u bake koje vole svoju unučad. Moja vrata su uvijek otvorena, bez obzira što se događalo s njima. Tako se k meni uselio moj unuk s molbom da treba pomoć. Naime, više nije mogao plaćati samostalan život kao podstanar. Pristala sam na to uz dogovor da sudjeluje u plaćanju hrane i režija”, kaže ova baka koja se je iskreno poveselila što će svoj prazan stan dijeliti s omiljenim unukom.

“Moja radost zbog našeg zajedničkog života bila je kratkog vijeka. Uskoro sam se pretvorila u spremačicu, kuharicu, dobavljačicu i čistačicu. U četiri mjeseca boravka kod mene, dva puta je oprao kupaonicu, tri puta je usisao svoju sobu, da ostale stvari uopće ni ne brojim. Novac koji sam dobivala za hranu bio je minimalan. Davao mi je 200 eura za sav trošak, nekad 150, ali ni to nije dao svaki mjesec. Cijelu mirovinu sam trošila na hranu i režije, tako da mi nije ostajalo za bilo što drugo”, kaže ova iscrpljena žena koja je iz dana u dan bila sve nezadovoljnija i nesretnija. Svjesna je da je ovo tema o kojoj bake i djedovi u javnosti nerado govore.

Kap koja je prelila čašu bila je unukova djevojka koja je očekivala isti tretman pa se baka pretvorila u sluškinju i uzdržavateljicu. “Došla je prije šest tjedana i udomaćila se. Kod nas je boravila sa svim udobnostima hotela, a sve na moj račun. Prije tjedan dana sam im rekla da na moje usluge više ne računaju te da će si sami morati kuhati i kupovati hranu. Nakon toga su odlučili pronaći podstanarski stan i odseliti se. I da vam pravo kažem, baš sam sretna zbog toga. Bilo je stvarno dosta”, kaže naša čitateljica željna odmora i preuzimanja kontrole nad vlastitim životom, vremenom i financijama.

Što se dogodilo?

Ovakve priče u Hrvatskoj nisu rijetkost, a u prilog im ide i činjenica da se hrvatski mladi nerado odvajaju od obiteljskog doma u kojem uživaju sve pogodnosti; od opranog rublja do skuhanog ručka, često puta bez ikakve kompenzacije i nadoknade troška.

Iako roditelji, djedovi i bake pronalaze razlog za ovakvo ponašanje, ponajviše u slabo plaćenim poslovima i skupim stambenim kvadratima, na mladim ljudima je da pronađu svoj put u životu. Ako su poslovi slabo plaćeni, znači li to da ih ne treba raditi? Zašto ne raditi dva posla, ako treba? Do sada se nitko nije obogatio ležeći na bakinom kauču, zar ne?

Kako prepoznati da vas iskorištavaju?

Ono što ni sami roditelji, djedovi i bake ne žele čuti jest da nisu dužni uzdržavati svoju odraslu djecu i unučad. I pri tome treba razlikovati pomaganje od uzdržavanja. Znaci uzdržavanja su:

• žive  u kući ili stanu s vama, a vi im plaćate životne troškove; hranu, račune za mobitel, možda čak i otplatu automobila, dajete im novac za gorivo i izlaske;
• tijekom kriza stalno vam se obraćaju za pomoć i financijsku podršku, a kriza sustiže krizu i zahtjevima nema kraja;
• nisu zaposleni ili nisu zaposleni na puno radno vrijeme;
• stalno se žrtvujete, uskraćujte si zadovoljenje vlastitih potreba kako bi oni mogli imati ono što žele i trebaju;
• osjećate da ne možete izdržati taj pritisak;
• ujedno brinete da ćete ih povrijediti ako ih suočite s ozbiljnošću situacije.

No iz priče ove bake vidimo da je suočavanje s realnošću možda i najbolji način da vratite kontrolu nad svojim životom. Ujedno, to je i prilika da isto učini i razmaženi i nezahvalni unuk. Jer i noga u dupe je korak naprijed, zar ne? Nekad nam baš taj korak nedostaje da bismo uvidjeli gdje griješimo, a to je najveća pomoć koju možemo dati unuku iz ove priče.