Za neke životne poteze čovjeku treba nadnaravna snaga. U sebi ju je gospođa Zdena pronašla nakon 39 godina braka: “Prije deset godina, zbog maltretiranja, vrijeđanja i zlostavljanja, ostavila sam supruga. Sa 63 godine otišla sam s jednom vrećicom. Našla sam se sama u prostoru i vremenu, sa svojom tugom i tabletama. Našla sam se na novom početku”, povjerila nam je u pismu upućenom redakciji.
Suprug nikad nije pitao zašto je otišla. “On je čak bio sretan, i to nakon toliko godina braka. Sretan, jer je netom stupio u vezu sa 17 godina mlađom susjedom”, kaže. Srećom, gospođa Zdena imala je kamo, uselila je u stan svojih roditelja koji su bili u domu za starije. Ali kao da do tada nije doživjela dovoljno nevolja, život joj se uporno i dalje rugao.
Nema kraja tuzi
“Ni kći nije nikad pitala zašto sam otišla. A srce mi slamalo i zbog unuke kojoj sam se od prvog dana veselila svim svojim bićem. Radni vijek provela sam u dječjem vrtiću na mjestu ravnateljice. Unuka je vikendom redovito dolazila kod nas, nastojala sam joj biti baka, zabavljačica i učiteljica. Voljele smo se beskrajno. Ljeta sam provodila s njom u apartmanu, koliko god su mi dali i htjeli. Dala sam joj srce, dušu i tijelo. I financijski sam puno pomogla svima, i kćeri i zetu, i bivšem suprugu”, otkriva gospođa Zdena.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Najstrašnije što se roditelju može dogoditi je da nadživi svoju djecu, a na drugom mjestu je da doživi da ga vlastita djeca i unučad odbace, doslovce prekriže. Upravo se potonje dogodilo gospođi Zdeni – deset godina je nitko nije došao vidjeti i pitati za zdravlje.
“Deset godina kći nije pitala za mene, niti me došla vidjeti. Ostarjela sam, a i ona je. Uselila je u novu kuću, samo mene nije pozvala da je vidim. Da ne spominjem sve rođendane, krizmu, Nove godine bez čestitanja, bez poziva. Prije nekoliko dana moja je unuka slavila 18. rođendan, ja je se sjećam kao devetogodišnjakinju. Vidjela sam je kao djevojku samo na fotografijama koje sam kriomice dobila. Ne poznajem ju… Napisala sam joj neki dan da je molim da nas okupi da se počastimo s kolačima i kavom, kao i da je želim darovati za početak novog životnog razdoblja, no nije mi odgovorila na poruku.”
“Moje godine prolaze, a nemam nikoga svoga s kim bih riječ progovorila. Samo da me netko pita kako sam”, uzdiše gospođa Zdena.
Odbačenu je stišću bolesti
Nikome nije bilo lako u vrijeme pandemije bolesti COVID-19, a samcima koji nemaju nikoga svoga još i teže. Gospođu Zdenu lockdown je potpuno slomio, a onda ju je snašao i potres koji joj je napravio veliku štetu na stanu.
“Stan mi je bio jako uništen, nitko od mojih ni tada riječ nije izustio. Srećom, još sam pokretna, ali pitam se, do kada? Tužna sam do neba i bol me razjeda, tlak mi skače, depresija pritišće. Moglo je bolje, da me kći prihvatila. Zašto sam joj neprijatelj, ta mučila sam se s njom od rođenja, trudila se da završi škole. Onda se okrenula ocu i ne želi čuti da sam ja bila ta koja je molila po školi da ne ponavlja razred.”
“Nemam kćer, nemam unuku. Ali imam veliko srce za sve jer nastojim i sa prikrivenom depresijom širiti pozitivu među ljudima. No, moje srce davno je slomljeno. Ako Ivona i Nika ikada pročitaju ovaj tekst, neka znaju da ih još uvijek čekam s ljubavlju”, poruka je kćeri i unuci naša hrabra čitateljica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
