“Otkad sam se rodila 1963., ne znam što je sreća, što je radost, samo znam za tugu i razočarenje”, započela je svoju ispovijest gospođa Senka.
Roditelji su joj bili siromašni, ali pošteni ljudi, no mislili su samo na preživljavanje. “Brinuli su samo o životinjama, budući da smo imali kravu, ovce, kokoši, psa i mačku. Daleko sam pješačila u školu, nikad nisam imala za užinu. Odmah nakon školovanja sam se, jako mlada, udala”, povjerava nam naša umirovljenica koja sa svojim partnerom nikada nije sklopila formalni brak.
Umjesto da za nju počnu dani ispunjeni nadom u bolje sutra, za nju pravi pakao tek počinje. “Muž me tako ponižavao, maltetirao i tukao da mi je znao slomiti prst. Žalila sam se roditeljima, ali nikada nisam dobila ni moralnu podršku, a kamoli fizičku zaštitu. Riječi moje majke bile su: Šuti i trpi”, opisala je.
Deset godina nasilja
Za ženu je svakako važna financijska neovisnost, ali to u njezinom slučaju nije bilo dovoljno – moralo je proći deset teških godina prije nego što je odlučila pobjeći od nasilnika. Ono što ju je držalo u toksičnoj zajednici, bila su djeca. Kad su malo stasala, potražila je izlaz, ali nije išlo lako.
“Iako sam bila u radnom odnosu, deset sam ga prokletih godina trpjela. Rodila sam dvoje djece i vodila računa o njima, te im pružila svu moguću ljubav. Nažalost, u to vrijeme muškarac je, barem što se mene tiče, mogao raditi što je htio, ali žena ne! Razišli smo se, ali me je opet maltetirao, preko djece. Djeci nikad nije dao ni novčića, ali mi ih je ucjenom uspio uzeti”, objašnjava gospođa Senka.
“Bože, koliko sam suza prolila, koliko noći nisam spavala! Bojala sam se za djecu i sebe u sobičku, ni kupaonice ni vode u kući nismo imali”, govori nadalje te priznaje da je nakon prekida s nevjenčanim suprugom, upoznala novog čovjeka.
Nova ljubavna veza
“Spasio me od bijede i problema, prihvatio moju djecu. No, moj bivši muž, koji se međuvremenu oženio s ljubavnicom, uzeo je djecu i nije mi ih više dao. Smatrao je da kao muškarac može sve i za njega ništa nije sramota”, opisuje nam.
Potom je objasnila da je suprug htio uzeti kćer, a njoj je rekao da uzme sina, no ona na to nije pristala. “Ja sam kći jedinica i nisam htjela ostaviti svoju kćer, već sam htjela oboje djece uz sebe. Bila mi je strašna pomisao razdvojiti brata i sestru, pa je tako on pobijedio i uzeo oboje”, objašnjava.
Novi život
Tuga i bol razdirali su joj srce, a onda se s novim partnerom odlučila na još jedno dijete, te je rodila sina. “Sinčić mi je pružio novu radost, ali sam patila za svojom starijom djecom. A nakon sinčića, dobila sam i drugo dijete s drugim mužem”, povjerava nam.
Potom je ponosno istaknula da su sva njezina djeca završila škole, i svih je četvero pomagala da uspiju na putu školovanja.
Drago joj je što je danas baka petero unučadi – sin ima dvojicu sinova, a kći tri. No, ona je, povjerava nam za kraj, ipak najviše sama. “Drugi muž mi je iznenada umro, djeca otišla, a ja opet sjedim sama i tužna i pitam se zašto je moj život ovako težak, zašto nikad nisam bila istinski sretna. Zašto opet sjedim u svom sobičku tuge?”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
