“Lani su me sve tri veslale, a najmlađa, koja je tek bila napunila četiri godine, bila je kolovođa. Pola toga nije htjela jesti, vrištala je svaku večer pred spavanje, bježala mi na plaži. Jednom se popela na zidić i nije htjela sići već je hodala po njemu, dok sam ja bila u predinfarktnom stanju. Mislila sam da nikad više neću biti sama s njima ovako dugo”, povjerava nam gospođa Anica.
“Prošla je godina i ona se, kaže, zaželjela svojih curica, pa je pristala opet ih čuvati, samo im je napisala pravila ponašanja. “Ovih godinu dana puno znači kod djece, baš su sazrele. Čim smo došle na more, ja sam se drugačije postavila. Više nije bilo cici-mici, nego se morao znati red ili se vraćaju za Karlovac. A mlađoj, koja je jedinica, nije bilo svejedno hoće li sama kući, dok ove dvije sestrice uživaju sa mnom. Zato se i ona primirila i sve je bilo lakše”, govori požrtvovna baka.
Bilo je i stresa
Ne može, kaže, reći da nije bilo bez stresa, ali su ugodni i veseli dani premašili nestašluke. “Jedno popodne im je bilo dosadno pa su mi se išle sakriti malo dalje od kuće iza jedne stijene. tu su promatrale moju reakciju i ,vjerujem, smijale se dok meni raste tlak. Obišla sam sve oko kuće, zvala i dozivala, njih nema pa nema. Onda sam krenula zvati susjede, u zadnji čas su mi se javile, već mi je policija padala na pamet. Ali nakon te epizode su me zapamtile kao baku koja daje posljednji ultimatum. Bila sam ljuta kao pas”, priča nam.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Inače su imale svoju lijepu rutinu. “Ponekad sam ih uspijevala dići do devet sati, da se do 11 kupamo i vratimo zbog jakog sunca. Ja bih ručak skuhala ranije, jer se i inače dižem prije šest. Tako sam imala puno više vremena za njih. Ponijele smo si karte Uno, igrale i Rumy i Poštara. Onda sam im dala da slikaju na velikim kartonima, a napravile smo i jedan ukras sa školjkama koje smo skupljale na plaži”, govori nam.
Dosta su vremena sada mogle provesti i same, u igri i zbijanju šala, a ona bi za to vrijeme nešto čitala ili gledala TV. “Popodne smo opet išle na plažu, ostale bi dugo, skoro do osam, dok ne počnu vikati da su gladne. Na plažu im ne volim nositi, jer ih onda samo nutkam i na kraju se to sve pregrije i nema smisla, a na grickalice ih ne navikavam”, rekla je.
Troši vrlo racionalno
“A kako ste se financijski posložili?”, pitamo našu sugovornici, jer nam se mnogi djedovi i bake žale da su “kratki” s novcima. “Nikako. Kćeri su mi ostavile po sto eura I donosile su hranu iz Karlovca kad su dolazile vikendima. Tako se jedino moglo, od moje penzije ne bi bilo ni srdela tako često, a kamoli oslića. Sladoled smo si kupile u dućanu, kao i one suhe kornete, pa sam im svaki dan ja radila kuglice, poslije ručka. Ove su godine prvi put išle nekoliko puta same do mjesta, tamo su se počastile sladoledom iz vitrine na ulici. To im je bio doživljaj”, govori gospođa Anica.
Najljepše ljeto
Ljepše joj je bilo, kaže, ove godine s unucima, nego bilo koje ljeto otkad dolaze u svoju malu vikendicu. “Prije smo muž i ja gradili ovo, poslije smo dolazili s kćerima samo na godišnji po dva, tri tjedna, i možda koji vikend. Uvijek se kod nas okupljalo i društvo, nikad nisam pošteno odmorila. Poslije sam lovila kćeri tinejdžerice, a kasnije mi se razbilo suprug pa mi nije bilo do ničeg. Sada, kad je sve to iza mene, kad su mi unučice malo porasle i izrasle u pristojne djevojčice, ja sam sada ponosna i sretna baka koja nikad nije bila ispunjenija”, rekla je za kraj gospođa Anica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
