‘Radila sam 22 godine u uredu, a poslije sam bila prisiljena čistiti na crno’

Naša čitateljica Dunja objašnjava da je ponekad pozadina nečije sudbine drugačija od one kakvom nam se čini i danom trenutku i da ne trebamo svima odreda biti strogi suci. Ona se, piše nam, u životu naradila, ali nije bila te sreće da je dobije pristojan posao uz prijavu i tu leže korijeni njezinog kratkog staža.

“Slažem se da mnogi umirovljenici nepravedno primaju mirovine koje nisu zaradili ni radom ni trudom. Ali nije uvijek nerad u pitanju. Evo mog slučaja – u mirovinu sam otišla sa 22 godine radnog staža, i to tek kad sam napunila uvjete za starosnu.”

“Poslije rata 1995. moja firma nije me htjela vratiti na moje radno mjesto pod raznoraznim izlikama. Ja mislim da je osnovni razlog bilo moje prezime. Onda sam počela tražiti bilo kakav posao. Iako sam prije otkaza radila uredski posao, pristajala sam i na poslove čistačice. Ne omalovažavam taj posao”, piše nam gospođa Dunja.

Nastavila je, dodaje, s traženjem regularnog posla. “Svaki put bih u to vrijeme dobila odgovor da prioritet imaju žene branitelja ili izbjeglice iz Bosne. Nemam ništa protiv tih ljudi. Iako je i moj suprug bio branitelj, to mi se nije uvažavalo. Na Zavod za zapošljavanje redovito sam se javljala, ali prednost su uvijek imali ili mlađi, ili podobni po nekim drugim kriterijima.”

“Potom sam odlučila volontirati te tako ipak biti korisna, a tu i tamo radila sam i kao kućna pomoćnica. Pomagala sam u kućama fakultetski obrazovanih žena koje nisu stizale peglati ili usisavati. I tako sam dočekala svojih 60 godina, misleći da ću u mirovinu, ali onda mi se svake godine odugovlačilo s uvjetima i tako sve do moje 65. godine”, opisuje nam.

Konačno se, piše nadalje, sa 65 godina života i 22 godine radnog staža, umirovila. “Ja sam 30 godina živjela na rubu egzistencije, i na kraju sam dobila mirovinu od 200 eura. Suprug kao branitelj s 40 godina staža, ima mirovinu 290 eura. Odškolovali smo troje djece, uz kredite izgradili sami svoj dom. Plaćamo sve što jedan umirovljenik treba plaćati, pa i dopunsko. Ne žalimo se nikome jer se nemamo kome žaliti”, objasnila je.

Naglasila je potom još jednom da razumije da svaki čovjek ima neku svoju životnu priču. “Ne uspoređujemo se s drugima i živimo skromno. Sretni smo što nas zdravlje koliko toliko služi, a pomažemo i svojoj djeci koliko god možemo. Svjesni smo da je život prekratak da bi ga trošili na ogorčenje i nezadovoljstvo.”

“Sretan je onaj čovjek koji ima krov nad glavom, odjeću koja ne mora biti markirana i hranu koje može biti malo, ali da je zdrava. Dragi umirovljenici za sreću tako malo treba, a nesreća uvijek iza prvog ugla vreba. Budite zadovoljni i zdravi”, poruka je skromne umirovljenice Dunje.