Mozaik
Senka (67): ‘Ne znam za vas, ali meni je nakon smrti supruga pas jedini spas’
Ljudi u zlatnim godinama češće se suočavaju s gubicima voljenih. Treba ostati priseban kad odu roditelji, supružnici, bliski prijatelji. Na razne si načine, svjedoče nam mnogi, pomažu preboljeti one s kojima su kročili kroz život. Gospođi Ilonki (73) pomoglo je preseljenje u grad, Senka (67) je nabavila psića, Damir (74) je utjehu pronašao u zajedničkom domaćinstvu sa sinom, snahom i unucima.
Nekoliko naših stalnih čitatelja otkrilo nam je kako su prebrodili tugu nakon nedavnih gubitaka bilo roditelja, supružnika, prijatelja.
“Suprug mi je umro kad sam bila u pedesetima, jedva sam se oporavila, ali sam još radila pa me posao izvukao. Onda je 2020. umrla majka, a 2021. i otac i to je ostavilo strašnu prazninu u mom životu. S druge strane, sretna sam što sam roditelje imala do ulaska u sedmo desetljeće života”, govori nam gospođa Ilonka (73) i priznaje da majku nije stigla sasvim ni preboljeti, jer je otac tada već bio teško bolestan i nepokretan, pa se morala nastaviti brinuti o njemu 24 sata dnevno.
Nakon tri godine, kad su oboje umrli, preselila se natrag u grad: “Na selu mi je ljepše i ja sam naslijedila obiteljsku kuću, ali nisam mogla ondje biti sama. Zbog djece i unučadi odlučila sam se vratiti u svoju garsonijeru u gradu. Ako ih vidim i jednom, dvaput tjedno, ja sam zadovoljna. Inače šećem gradom, osjećam se manje usamljeno”, ispričala je.
Senka (67): ‘Pas mi je spas’
Umirovljenica Senka (67) kaže da je nakon smrti supruga, na nagovor prijateljice i susjede koja je iskusila što to znači, u mjestu nabavila kujicu, mješanku. ”Toliko sam se vezala za moju kujicu Pirku, da sam svu ljubav, brigu, misli, preusmjerila na nju. Da mi je prije netko govorio kakva se to veza sa psom može uspostaviti, ja mu ne bih vjerovala.”
“Vjerujte mi, samo me ona odvlači od tuge i izvlači iz kuće. Svako jutro s prvim zrakama sunca ja otvorim ulazna vrata. Ne može pas nadomjestiti čovjeka, ali čovjeku koji neutješno tuguje ipak malo razvedri svaki dan, tjera ga da ide dalje jer ima o kome brinuti, pa usudim se reći, ima i s kim pričati. Ne znam za vas, ali meni je pas spas”, rekla je.
Damir (74): Unuci me uveseljavaju nakon smrti supruge
“Imam sobu, čajnu kuhinjicu i kupaonicu u prizemlju kuće, na katu su sin, snaha i dva unuka. Svaki dan se viđamo, pa su stalno oko mene otkako mi je umrla žena. Snaha mi je za poželjeti, i kuha mi. Već pola godine se hrvam s tugom, ali me oni ipak malo podignu svaki dan. S unucima odem u radionicu pa ih učim rezbariti, volim obrađivati drvo. Oni su mi najveće bogatstvo”, rekao je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
