‘Svi mi govore da mi u penziji manje treba. To nije istina, osim ako si lažemo!’

Gospođa Veronika ima 65 godina i kako nam je ispričala, želi se i dalje lijepo odijevati, izaći u kazalište, otići na kolače i piće u grad. Sanjala je i da će u mirovini putovati, a sada, ističe, ne zna koju bi si od želja s ovom mirovinom ostvarila.

“Živim u Zagrebu, u mirovini sam dvije godine. Meni nije normalno da ja nakon 40 godina rada u penziji moram razmišljati hoće li bolje jesti, ili ću otići na tri dana kod prijateljice u Viroviticu ili ću si na šest rata uplatiti putovanje i onda pola godine više neću ni bolje jesti ni nikoga posjećivati, jer će biti stegnut remen. Vrtim se u krug i to čovjeku ruši dostojanstvo”, požalila nam se umirovljenica Veronika.

Zna, kaže, da je i drugima teško u mirovini. “Ja sam zadnje dvije, tri, možda četiri godine prije mirovine malo intenzivnije štedjela, jer kad sam pomislila da će mi primanja pasti skoro triput, bila sam prestravljena. Pa ne prestaju čovjeku sve potrebe s danom umirovljenja. Ali evo, mi smo spali na to da je naše ljude strah mirovine kao ljute nevolje”, govori nam ljutitim tonom.

Ušteđevinu si je strogo zabranila

Iako je mislila da će ušteđevinu trošiti kako joj ustreba, sada taj novac čuva i zabranila si je i pomisliti na njega. “Sada sam još u godinama kad se osjećam zdravom. Doduše, osjećam se zdravo i stegnuto, ajmo tako reći. Ali, ako me krenu bolesti, ja ne znam kako ću jer živim sama, svi troškovi su na meni. Ako ću morati plaćati neke preglede, lijekove, njegu ili starački dom, nema šanse da to penzija kakva je pokrije, da i ne jedem. Zato čuvam to malo ušteđevine, za ne daj Bože. A sina neću tražiti nikada, dobri smo si, ali i on se s obitelji bori na svoj način”, govori.

“Kako je vašim umirovljenim kolegama i prijateljima, osjećaju li se i one ”stegnuto”?” pitamo je. ”Znate što, najbolje su prošli oni koji su si ukinuli skoro sve potrebe. Povukli su se iz društvenog života, prestale su maštati o putovanjima, kupe gaudu na akciji i to je to”, odgovara.

“Onda su čak i zadovoljni s tom jednom kavom mjesečno, nedjeljom nakon crkve. A ja, kojoj se živi aktivno – a sedam dana putovanja košta kao moje dvije mirovine, plus trebam džeparac – meni nije tako lijepo i dobro. Ja sam više od ovih koji su za prosvjede”, rekla nam je odlučno gospođa Veronika.