Udovica Zdenka (71): ‘Samoj mi je bolje nego što sam ikad mislila da će mi biti’

Gospođa Ranka nam piše da je ona nakon suprugove smrti bila potpuno neutješna i nikad se do kraja nije oporavila.

“Suprug i ja proveli smo u braku 36 godina, a naš odnos bio je pun ljubavi i razumijevanja. No, nije potrajalo. Tek nakon što sam otišla u mirovinu, već sa 56. godina života, on je iznenada preminuo”, piše nam naša čitateljica.  

Kako objašnjava, njezin je suprug tog kobnog jutra otišao na posao, i nikad se nije vratio kući. “Pao i je u nesvijest i ostao tako nepomično ležati 15 minuta. I gotovo. Doživjela sam šok od kojeg se ni danas, nakon što je prošlo deset godina, nisam oporavila. Tuga, žalost, bez nade u daljnji život, progonili su me punih pet godina. Ni dan danas nisam do kraja stala čvrsto na svoje noge. Ni nakon desetljeća, ja još nisam ona koja sam prije bila”, otkrila nam je gospođa Ranka koja se čudi rezultatima istraživanja po kojem se mnoge udovice i udovci oporave nakon šest mjeseci od smrti supružnika. 

Mirka: “Pomogao mi je novi partner”

U pedesetima je udovica ostala i naša čitateljica Mirka, koja je tugovala godinama, no onda je prihvatila novog čovjeka u svoj život.

“Uspomenu na supruga nitko mi ne oduzima, niti mi može oduzeti. Imam lijep odnos novim partnerom kojeg sam upoznala preko prijateljice kad mi je bilo 68 godina. Sada imam 77, a on 80. Kći mi je to zamjerila, no to je njezin problem. Ja s ovim partnerom razgovaram otvoreno o svom prošlom braku, a on može govoriti o svom, iako njegov nije bio lijep pa se razveo. Njemu u mojoj kući ne smetaju fotografije mog supruga, niti bih ih sklonila. Možda to nije u redu prema njemu, ali to je bio moj uvjet. Prošli se život ne može izbrisati gumicom”, piše nam gospođa Mirka.  

‘Bolje mi je nego što sam mislila’ 

Povjerila nam se i gospođa Zdenka (77). “Udovica sam skoro 15 godina i uglavnom uživam živjeti sama. Imala sam 34 godine braka i jedno dijete, kćer, koja je otišla živjeti u Irsku. Ja sam s mojim mužem živjela otkako sam završila srednju školu – ravno iz roditeljskog doma oboje smo preselili u naš stančić. Kad je umro, bila sam po prvi put u životu posve sama.”

“Jesam ja održavala veze s ljudima, ali navečer se opet vratite u svoj prazan stan. Sada, dok se oporavljam od operacije štitnjače, zatvorena sam u kući i vrijeme provodim čitajući, pišući, rješavam križaljke te obavljam kućne poslove koje mogu. Volim si puštati i glazbu, a često me nazovu kći i obje sestre. Počela sam shvaćati da uživam u ovom miru i samoći”, priznaje nam. 

Ono što vidi kao pozitivno u svom samačkom životu, su, dodaje, sloboda i privatnost. “Zapravo, mnogo mi je bolje samoj nego što sam ikad mislila da će mi biti”, povjerila nam je naša čitateljica Zdenka.