“Evo, ja baš želim stati u obranu svekrva, odnosno baka. Kad sam bila mlađa, mislila sam da je strašno što je svekrva Marija uvijek zagovarala svog sina. Znala sam je nazvati ljutito i reći da joj sin ne zna spariti ni čarape, a kamoli nešto drugo, a ona bi samo rekla da on radi duže od mene na poslu pa će čarape složiti kad dođu na red.
“I onda bi na kraju dodala: Reći ću mu i ja da malo uskoči doma. Ali nikad, nikad nije držala moju stranu, i to mi je išlo na živce”, rekla je gospođa Dina iz Zagreba (53).
No, danas, kaže, shvaća da je i to bilo mudro. “Niti se ona izložila da se zamjeri sinu, niti je radila još veći razdor među nama. Kakva je, pokazalo se zapravo kad su došla djeca. Tada je doista napravila sve da nam bude na pomoć i bude baka za poželjeti. Živjela je jednu ulicu od nas i nakon što je umro svekar, ona je svoj ured preselila u stan, da ne plaća više najam. No, smanjila je svoje poslovne obveze samo da ode po svoje prvo unuče u vrtić, da mu jesti i prošeće s njim, kako ne bi čekalo do 17 u zatvorenom i u dežurnim grupama. Tako je bilo i s drugim djetetom”, priča nam Dina.
Bila je, kaže, bezbrižna u tom pogledu i to je njoj i suprugu bila neviđeno velika pomoć. “I nas je često pozvala na ručak, a onda bi svoj posao završavala, ako je trebalo, i kasno u noć. Znala je čak i reći: Nemoj plaćati čistačicu, doći ću ti ja u subotu ujutro opeglati. Donijela bi nam ponekad bučnicu, sirnicu, štrukle, sarmu, to su bila i po dva dana u tjednu kad se nismo morali brinuti oko ručka. Ne mogu vam opisati koliko mi je to značilo”, govori nam.
Iskreno zahvalna svekrvi
Zatim je rekla da se upravo zbog svesrdne pomoći svoje svekrve, koja je sada u mirovini, prije petnaestak godina bila odlučila upisati doktorat.
“Imala sam dobru poziciju na poslu, ali željela sam upisati doktorat jer sam smatrala da će mi to biti važno za daljnji put u karijeri. I da, uspjela sam doktorirati i to samo zahvaljujući mojoj svekrvi koja je dala sve od sebe da mi olakša to razdoblje. Iskreno sam joj zahvalna, osobito jer moja majka živi 600 kilometara od mene, starija je i nikad nije bila fleksibilna u smislu da putuje k nama”, govori Dina.
Cijela se obitelj tada udružila da ona izgura na fakultetu. “Muž je ujutro vodio djecu u vrtić i školu, a svekrva je starijeg sina dočekala ga kod nas u kući i pisala s njim zadaće, a onda bi otišla s njim po malog u vrtić. Slala nam je fotografije kad su radili nešto zabavno, primjerice, dala bi svakome grablje pa su čistili lišće oko kuće. Za rođendane su nam pisali čestitke, i slično. Ponekad sam u pauzi izašla van pa smo se čuli i vidjeli na video poziv.”
“Zalijevala nam je cvijeće, prostirala nam veš, sve što je stigla uz učenje i zabavljanje svojih unuka. Tada sam shvatila da nije važno stavlja li vilice u isti pretinac ili sav pribor za jelo pomiješa. Nije mi više bilo važno ni jesu li ručnici posloženi po bojama,. Mislim da sam tada odrasla u svakom pogledu. Voljela bih biti barem približno tako dobra svekrva svojim snahama, budem li ih imala”, podijelila je s nama svoje pozitivno iskustvo sa svekrvom sretna snaha Dina.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
