Povjerljivo
Nepravda: ‘Zaradila sam azbestozu i rak, u mirovini nemam ni za kruh’
Tko je još u snazi kad ode u mirovinu, može si pronaći dodatni posao i popuniti kućni budžet. Bolesni u invalidskim mirovinama to ne mogu, a izdaci za lijekove im samo rastu. Te su mirovine ujedno i najniže, mnogi nam svjedoče da nemaju ni 250 eura i životare kako znaju i umiju. Vitamine i druge zdrave dodatke prehrani, mogu zaboraviti.
Gospodin Tona (72) čita naše priče u kojima umirovljenici kažu da moraju nastaviti raditi kako bi preživjeli, ali on ne može slijediti njihov primjer. “U redu. Mic po mic, stižu razni dodaci na mirovine i ako ljudi uz mirovinu nađu još i dodatni posao, dvoje starijih s dvije penzije mogu nekako živjeti. Ali, što je s nama koji smo u invalidskoj mirovini i k tome samci?”, promišlja u pismu koje nam uputio umirovljenik Tona.
Nevjerojatno je koliko ga je teških bolesti snašlo, a ostao je i bez životne družice. Mirovina mu je toliko mala da nije htio ni napisati. “Imam 72 godine. Supruga mi je umrla, a dogurao sam do 33 godine radnog staža, zbog bolesti. Imam 8 dijagnoza i 9 teških operacija iza sebe. Na lijekove trošim oko 100 eura mjesečno.”
Osjeća veliku nepravdu
“Već samim time što sam u invalidskoj mirovini, ne mogu si naći nikakav posao. Unatoč tolikim dijagnozama i operacijama nemam ni pravednu invalidsku mirovinu. Imam bolesno srce, crijeva, bruh, stavljao sam i skidao stomu, imam ishemiju nogu, prošao sam postavljanje plastičnih žila odnosno zamjenskih arterija, muči me i ankilozantni spondilitis. I ima toga još! Na sve to, ja nemam mirovinu po faktoru 1,0 nego 0,8.”
Vjeruje, napominje, da ima još onih koji poput njega samo čekaju dodatke, a dobro bi mu došla i 13. mirovina. “Da li se ikada oni na pozicijama moći zapitaju kako s malim mirovinama žive ovako bolesni samci?” pita javno umirovljenik Tona.
“Nemam ni za par štruca kruva“
Piše nam potom i jedna anonimna čitateljica u nezavidnoj situaciji. “Ja sam izgubila zdravlje zbog izloženosti azbestu – dobila sam azbestozu koja je uzrokovala rak pluća. U procesu liječenja bilo je nephodno ostraniti mi plućno krilo. Morala sam u invalidsku mirovinu, a ona iznosi 245 eura. Nedovoljno za par štruca kruva, kamoli za moj lijek. Upitan je moj normalan život, osjećam se kao zadnji čovjek u ovom društvu, pitam se kamo vodi ovaj sustav kad za invalide nema ni lijeka ni penzije”, piše nam još jedna umirovljenica koja živi na rubu egzistencije i traži pomoć, a ne zna se kome obratiti.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
