Povjerljivo
‘Profesorica sam, stid me reći kolika mi je mirovina i kako živim’
Ponukana raspravama o 13. mirovini koju od Vlade zahtijevaju umirovljeničke udruge, gospođa Suzana nam je napisala dirljivo pismo u kojem još jedva gaji mrvicu nade za napredak. Boji se 13. mirovine jer će to biti jednokratna pomoć njezinom kućnom budžetu, a ostatak godine će ona i suprug opet živjeti, kako piše, ‘od prvog do prvog i to bez mesa, voća i slatkiša’.
Gospođa Suzana umirovljena je profesorica hrvatskog jezika i nikad, piše nam, tijekom radnog vijeka nikad nije pomišljala da će joj se život pretvoriti u umjetnost preživljavanja.
“Mislim da se ništa drastično neće promijeniti s 13. mirovinom. Ja ću i dalje imati malu mirovinu, iako sam stopostotni invalid. Razlog je, bar su mi tako objasnili, taj što imam samo 54 godine života i 28 godina staža. To što trebam posebnu njegu i uvozne lijekove, nikome nije bitno. Nepokretna sam i u pelenama, potpuno ovisna o drugima”, opisala je bez okolišanja svoju životnu situaciju.
Od svoje mirovine, piše nadalje, i male invalidnine, platim lijekove i to iznosi oko 130 eura. Na to 100 eura plaća ženu za pomoć u kući, a sa preostalih 100 eura skrpa za dio režija. “I to je to što ja imam od svoje mirovine. Suprug je također stopostotni invalid. Od njegovih prihoda, dakle mirovine i invalidnine, platim ratu kredita za garsonijeru te ostatak režija, a što ostane ide za osnovne namirnice”, otkrila je.
Umjetnica u pripremaju jeftinih obroka
Potom je rekla da su se davno odrekli cigareta, što je dobro u svoj nevolji. “No, žalosno je da smo se odrekli i mesa i voća i slatkiša. Postala sam prava umjetnica u pripremaju jeftinih obroka. Meni i suprugu božićnica ili 13. mirovina neće ništa drastično promijeniti jer to je samo jedan mjesec pomoći, a što onda s ostatkom života? Profesorica sam hrvatskog jezika i redovito pratim sve stranice za umirovljenike i kod nas i u inozemstvu. Stid me reći kolika mi je mirovina s obzirom na to da imam visoku stručnu spremu”, ne krije gospođa Suzana.
“To što sam u nezavidnoj situaciji, nikog nije briga. Imam slomljenu kralježnicu i zdjelicu te bolesno srce. Bitno je samo da za 80 eura prelazim cenzus i nemam pravo na bilo kakvu pomoć. Zar to nije žalosno? Rekla sam da ću napisati knjigu naslova ‘Od prvog do prvog’. Dok sam radila, nikad nisam ni pomišljala da će mi se život tako promijeniti.”
“Nikad ne znaš što te loše može pogoditi, a onda vrijedi parola: Snađi se druže. Ja mogu samo reći da smo mi umirovljenici ugrožena vrsta koja nije pod ničijom zaštitom”, zaključila je svoje pismo nezadovoljna umirovljenica Suzana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
