‘Radije ću umrijeti gladna u hladnoj kući, nego tražiti euro od takve djece’

Danas gospođa Tanja iz Zagreba, piše nam, ima 68 godina i u mirovini je nakon što je radni vijek provela kao knjigovotkinja. S nama je podijelila doista nesretne događaje iz svog života, a najveći izvor žalosti danas su joj njezinih troje djece.

“Za vrijeme rata došla sam sama s troje djece u Hrvatsku, dva sina i jednom kćeri. Moj tadašnji suprug je ostao u Bosni i Hercegovini. Naš brak nikad nije bio skladan, štoviše, za mene je to bio pakao pa sam 1998. pokrenula razvod”, opisuje gospođa Tanja.

“Djeca i ja smo kroz život prošli svakakve patnje, kako u ratnim godinama, tako i u poratnim kad smo bili podstanari. Meni je do radnog mjesta, bilo kakvog, bilo jako teško doći. I već kada smo jednom pregrmjeli sve to najteže, kad su se odškolovali, i kad smo nasljedstvom došli do svog krova nad glavom, kad su se ženili… mi smo se, umjesto da uživamo jer je sve loše prošlo, iz čista mira raspali kao obitelj”, teške su riječi naše čitateljice Tanje.

Majko, izbriši me

Kako nadalje objašnjava, njezin stariji sin, koji je inače bio jako privržen obitelji, nakon ženidbe se sasvim promijenio. “Par godina nakon što se oženio samo mi je poslao poruku: Briši moj broj. Bez ikakvog objašnjenja na moje pitanje: Zašto, sine? A kako je sreća moje djece meni na prvom mjestu, rekla sam sebi, pa dobro, ako će to moje dijete na bilo koji način usrećiti, ili on to iz nekog razloga mora učiniti, neka bude tako”, piše nam zašto se povukla.

Potom su krenuli problemi s mlađim sinom, koji se razvodio nakon nekoliko godina braka. “Nije želio ići u podstanare već je odlučio kupiti ‘malu gajbicu’ te me tražio da mu financijski pomognem za polog, a on će kreditom zatvoriti kupovinu stančića. Naravno, sve što sam od usta odvajala i sakupljala za starost, dala sam mu.”

“Ostalo mi je 100 eura. Možda netko neće povjerovati, ali nikad u životu nisam bila sretnija. Pošto sam vjernica, bila sam Bogu zahvalna što sam imala mogućnost pomoći svome djetetu, a vjerovala sam da će se Bog isto pobrinuti i za mene, a na koji način – to samo On zna”, otkriva nam.

No, problemi s djecom su se nastavili nizati. “Godinu dana nakon useljenja u taj svoj stančić, pozvao me da ga posjetim. Tada mi je, nakon jedne moje primjedbe, potpuno zabranio viđati čak i unuka. A onda je, nakon toga, nastao i problem s kćeri. Ona je teško podnosila što joj braća ne razgovaraju s majkom te se i ona u tome pridružila braći, jer je valjda mislila da će se njima zamjeriti ako bude uz majku. Ipak moram reći da sam primijetila da se ona mene odrekla uz veliku bol u duši i ja sam to uvidjela kod nje. To mi je najteže palo”, povjerila nam je.

Danas živi sama, s malom mirovinom. No, kći je ipak, piše nam na kraju pisma, uzela broj njezinog računa da joj, kako nam piše, može prebaciti nešto eura ako bude tražila. “To se naravno nikad neće dogoditi, da ja od njih nešto tražim. Nakon svega rado ću umirati gladna i u hladnoj kući nego zatražiti nešto od njih. Ali svaki dan se molim da njima bude lakši i ljepši život i da ih dragi Bog čuva”, tragične su riječi jedne odbačene majke koja je sama, u vrijeme rata, na noge podigla troje djece.