‘Umro mi je muž, počela sam se prejedati i užasno piti. Kako si pomoći?’

Ovako glasi pismo čitateljice The Guardiana kojoj nije jasno zašto uništava svoje tijelo, kad je u njezinom životu sve sjelo na svoje mjesto, baš kako treba. Misli i da se dostojno oprostila od supruga i preboljela njegovu smrt.

“Tijekom pandemije, mom suprugu je dijagnosticiran terminalni rak. Nakon toga je poživio još godinu dana tijekom kojih smo stalno bili zajedno i bilo nam je prekrasno. Za to vrijeme on je u velikom dvorištu naše kuće uspio dizajnirati jednu malu kućicu, nešto poput bungalova, u koju bih ja mogla preseliti jer imam problema s kretanjem.”

Preseljenje

“Više zbilja nisam mogla samostalno funkcionirati u kući koju smo dijelili 45 godina pa sam nakon njegove smrti dovršila gradnju bungalova, oduševljena cijelim projektom. Uselila sam ove godine. Prodala sam našu staru kuću prijateljima i to sve vrlo uspješno funkcionira.”

“Pitate se zašto se obraća psihoterapeutkinji odnosno u čemu je problem? Pa, sve je u redu, osim jedne stvari. Naime, prije tri mjeseca, bez ikakvog razloga, dogodio mi se dan kad sam samo jela i jela i pila i pila. Ovo je potpuno neuobičajeno za mene. Inače se zdravo hranim i pijem samo u društvu i to nikad više od čaše ili dvije.”

“Što mi se događa?”

“Ovo prejedanje događa mi se otprilike svaka dva tjedna. Čini se da se ne mogu zaustaviti. U takvim danima mogu popiti 15 pića i pojesti cijeli kolač. Zašto, kad nemam razloga za to? Osjećam da se tako dobro nosim sa smrću supruga i zadovoljna sam, koliko mogu, svojim životom bez njega. Osim ovih užasnih dana. Što mi se događa? Nisam to ni s kim podijelila, jer se toliko sramim svoje slabosti.”

Odgovor psihoterapeutkinje

Odgovor psihoterapeutkinje Philippe Perry nježan je prema ovoj gospođi i glasi: “Želim vas zagrliti i reći vam da je to sve normalno i u redu. Prošli ste kroz toliko toga – gubitak voljenog muža, stres zbog građevinskog projekta, prodaja kuće, selidba. Imate problema s kretanjem i to nije šala, a sada ste još i sami.”

“Naravno, imate sjajne prijatelje u blizini, ali izgubili ste svog najbližeg suputnika i koliko god ovaj potez preseljenja bio uspješan i koliko god sretno živite u svom bungalovu, morali ste napustiti dom u kojem ste proveli više od pola života.”

“Vrlo ste dobri u brojanju svojih blagoslova, gledate život s vedrije strane i vidite sve prednosti svog života kakav je sada – sve je to dobro i samo nastavite tako. Ali, moram vam reći da si trebate do kraja priznati i svoje gubitke. Jedno od objašnjenja vaših prejedanja i utapanja u piću je da to koristite kako biste potisnuli svaki osjećaj koji se ne uklapa u vašu ideju idealnog pozitivnog gledišta. Čini se da ti osjećaji prijete isplivati ​​na površinu i mislim da se bojite da ćete biti shrvani i da više nikada nećete moći doći do zraka, pa ih pijete i jedete kako biste ih potisnuli.”

“Ako si dopustite svoju tugu, ona vas ne mora u potpunosti izjedati. Zamislite svoju tugu kao da stoji na dnu bačve sa slavinom. Vi imate kontrolu nad tom slavinom. Možete je otvoriti na pola, do kraja, ili je možete zatvoriti. U redu je otvoriti se i isplakati. Ne morate stalno imati hrabro lice. Suze ili bijes nisu znak neuspjeha, oni mogu biti zdrav način suočavanja.”

Ljutite se, budite tužni, plačite

“Također je normalno biti ljut u situaciji kao što je vaša, kao i tužan. Ako izražavate svoje osjećaje o tome da nemate muža u blizini, da ne možete trčati, plesati, penjati se i hodati kao prije, da više ne živite u svojoj staroj kući, da se morate sami nositi sa svime, vi neće zauvijek plakati ili bjesnjeti – te osjećaje možete izražavati neko vrijeme i nakon toga ćete osjetiti smanjenje pritiska.”

“U redu je ponekad previše jesti i piti, ali ne na svoju ruku. Jedite i pijte previše u društvu prijatelja: dopustite si i plakati s njima. I dalje ćete biti dobro i bit ćete uglavnom zadovoljni svojim životom, ali više nećete držati sve u sebi. Ponekad se raspadnemo prije nego što se možemo ponovno sastaviti. Ako svoje teže osjećaje – tugu, ljutnju – ne priznajete, morat ćete vikati glasnije da biste ih čuli. Potiskivanje tih osjećaja može vas odvesti čak i u bolest.”

“Dakle, sljedeći put kad osjetite naizgled neodoljivu želju za prekomjernim pićem i prejedanjem, bilo bi dobro da umjesto toga neko vrijeme sjedite i kažete si da je u redu dopustiti si da tuga i pritisak u vama porastu i – ovo je važno – podijelite s nekim kako se osjećate. Razgovarajte s prijateljicom ili prijateljem o tome! Nemate se čega sramiti, ta samo se pokušavate nositi sa svom tugom i stresovima kroz koje ste nedavno prošli. Suze ili bijes nisu znak neuspjeha, oni mogu biti zdrav način suočavanja.”

Događaju li se i vama ovakvi životni padovi i posrtanja? Kako se nosite s njima? Podijelite to s nama, ljekovito je.