Povjerljivo
Boža (80): ‘U 2024. ću manje tračati, ljetos me susjeda baš ružno cinkala’
Razgovarali smo s našim vjernim umirovljenim čitateljima i sugovornicima o planovima i željama za 2024. godinu. Veseli nas što većina, unatoč skromnim hrvatskim penzijama, na život umije gledati s optimizmom. Što su nam povjerili, donosimo u kratkim crtama.
Branka (66): “Voljela bih otputovati kod kćeri i unuka u Irsku. Rijetko se viđamo, prerijetko, a stalno me zovu. Sada kad sam u mirovini, planiram put, ali čekati ću proljeće da malo zatopli i da mogu s djecom biti po vani. Ostati ću jedno dva tjedna, budu li me htjeli toliko dugo kod sebe.”
Silvo (75): “I supruga i ja u lipnju idemo skidati očnu mrenu, dobili smo termin. Veselim se tome, jer jedva još vidim čitati i gledati televizor. Mislim da će mi to obilježiti 2024. godinu, osim ako nas nešto ne iznenadi. Ako bude iznenađenja, želim da to bude nešto ugodno.”
Smiljka (65): “Želim više biti s unucima i češće ih zvati k sebi. Želim se u 2024. samo igrati s njima. Jako mi je žao što sam uvijek, kad bi došli, razvlačila štrudle, kuhala i pekla da nešto zdravo pojedu, a njima to ništa nije bilo važno. Sada žalim što nismo igrali društvene igre i izrađivali nešto, jer oni to pamte.”
Mirko (74): “Volio bih nešto uštedjeti, jer si želim napraviti novu nadstrešnicu na ulazu u kuću. Za to mi treba dvije tisuće eura, a to je meni i supruzi teško staviti na stranu s nešto ispod 1.200 eura kad zbrojimo mirovine. Imamo i drugih troškova, poput auta, a i unucima volimo dati koji euro. Stalno govorimo da ćemo štedjeti, pa nekud ode novac i ne idem nam prema planu.”
Jasna (72): “Voljela bih otići u Međugorje, prošli put kad je išao autobus iz naše župe bila sam bolesna i propustila sam to. Ako bude organiziran takav božji put u 2024., odmah ću se zapisati, bez obzira ide li tko poznat sa mnom ili ne.”
Boža (80): “Ne namjeravam vam se ispovijedati, ali kad bih htjela donijeti neku odluku, mislim da bih manje ogovarala jer me jedna susjeda ljetos ružno cinkala drugoj. Rekla sam da ima neuredno po dvorištu, koje je tik do mog, a ona je prenijela njoj rekavši joj: I Boža je rekla da bi si mogla ovu kramu nekam’ odvesti jer ti dvorište izgleda kao smetlište. Onda me žena napala i bila sam u velikom stresu.”
Ika (72): “Kad bi se malo riješila ovih kila, bila bi najsretnija. Teško mi je već obuvati cipele, vidim da je to otišlo predaleko. Sve teže ljeti radim po vani. Ne volim ići na nekakve dijete, živim na selu, kuham za muža, sina i snahu, onda i jedem. Morat ću nešto poduzeti, najbolje bi bilo zatvoriti usta, i – nema!”
Imate li i vi nekih želja i planova?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
