Povjerljivo
Veljko (66): ‘Moja Lili još radi i sve plaća, penzija mi je džeparac’
Umirovljenik Veljko iz Zagreba ima 66 godina, dvije je godine u mirovini. To jutro je u kafiću naručio i svoju drugu kavu, kad mu je prijatelj dobacio: Lako je tako dok žena još radi. Poveo se potom poduži razgovor o mirovinama, a u kafiću, uvjerih se opet, uvijek najviše doznam o stvarnom životu.
Oko osam sati svakog jutra umirovljenik Veljko na svom biciklu dolazi u kvartovski kafić. Popije kavu, pa odjuri napraviti krug, dva, ponekad i tri, oko zagrebačkog jezera Jarun. Tog jutra mi je ispričao, nakon što ga je znanac prozvao da je rasipan jer naručuje i drugu produženu kavu, da si kafić u penziji može priuštiti samo zato što mu supruga još radi.
“Uz mojih tristo eura i njezinu plaću od 950 eura, to je, hajdemo reći, dovoljno za preživjeti. Meni je penzija džeparac, tako smo se moja Ljiljana i ja dogovorili. Ona plaća režije i većinu hrane. Baš je hrana otišla u nebo pa na tome skoro da štedimo, gledamo što je na akciji”, priznaje iskreno.
Nadao se boljem
Potom se zagleda kroz prozor, pa kaže: “Što će biti kad jednom i supruga ode u mirovinu, bojim se i razmišljati. Ako još ona dobije izračun kao ja, nastradali smo. Režije i hrana, jednom mjesečno benzin i to je to. Ne vidim svijetlu budućnost, a žao mi je, jer sam se nadao da ću u penziji samo uživati. Barem sada dok sam još aktivan i dok još mogu na bicikl”, govori.
S ekipom, kaže, osobito vikendom zna ići na duže ture. “Sjedne se na destinaciji, počastimo se. Ah, da, meni tako do kraja mjeseca ode moja penzija. Supruga mi ne brani bicikliranje jer zna koliko mi to znači, a i što bih kod kuće, u stanu na četvrtom katu? To nije za mene. Volim biti aktivan”, rekao je.
Svaki cent se računa
Iako se činilo da istinski uživa u svojoj kavici, kaže da su mu financije, otkako je u penziji, velika briga. “Normalno da je čovjek opterećen. Ne možete više kao prije reći ‘ovaj mjesec sam malo više potrošio pa ću se idući izvući’. Jer idući mjesec opet moraš ciljano razvući svaki cent, nemaš prostora za apsolutno ništa izvan osnovnog. Štoviše, odričeš se i boljeg mesa, a kamoli nečeg drugog”, napominje.
Kaže potom optimističnije: “Organizirat ćemo se nekako, možda i otići u manji stan. Nešto malo smo i uštedjeli za ‘ne daj Bože’. Čovjek se uvijek nekako snađe, srećom nemamo više kredite. Samo da je zdravlja jer čim ti je nešto, izbije ti to podosta iz džepa. Zato bolje da sam na biciklu, nego doma na tabletama”, reče dok stavlja kacigu i navlači rukavice prije izlaska u hladno jutro. Kad sam pola sata pozvala konobara, odmahnuo je riječima: “U redu je, penzić Veljko je sve platio”.
Možete li si i vi svako jutro priuštiti kavu u kafiću?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
