Prati nas

Povjerljivo

Godine razdora

Ljiljana: ‘Svekrva me otjerala s bebom, a moj muž je radije ostao s njom’

Volimo prenijeti ispovijesti u kojima nam pišete o svojim iskustvima, a koje nose snažnu poruku. Tako nas je i gospođa Ljiljana podsjetila da smo svi smrtni, da je život doista jako kratak, i ako nam desetljeća prođu u zloj krvi, protratili smo ih.

Objavljeno

|

Gospođa Ljiljana dijeli svoju intimnu priču o borbi s svekrvom u braku. Ističe teškoće i emocionalne rane koje su ostale.
ilustracija: S. Bura/mj

Gospođa Ljiljana izjadala nam se da je u mlađim danima mnogo toga pretrpjela zbog svekrve – nikada, kaže, nisu zarasle rane koje su nastale kad joj se umiješala u brak.

“Udala sam se na posljednjoj godini fakulteta, ostalo mi je još svega nekoliko ispita do kraja. Moj današnji suprug i ja zabavljali smo se šest godina pa smo odlučili da ćemo se vjenčati. Kad sam sretnu vijest rekla majci, samo je hladno prokomentirala da smo mogli pričekati da i ja diplomiram”, piše nam u povjerljivom pismu.

Vratila se roditeljima

Nakon udaje živjeli su, doznajemo iz pisma, sa suprugovim roditeljima. “On je sin jedinac. Bilo je to vrijeme kad se mogao dobiti stan od poduzeća, obećao ga je tražiti, no to su ostala samo prazna obećanja. Onda sam ostala trudna i umjesto nabolje, odnosi u kući krenuli su nagore”, piše nam Ljiljana.

Oglas

“Što god sam napravila svekrvi nije bilo po volji. Kad bih nešto skuhala za sve, ona bi to ne bi jela. Nakon jedne grozne svađe u kući, vratila sam se roditeljima. Suprug mi je tada rekao ako se smjesta ne vratim, da se više ne moram ni vraćati”, piše u kako se očajnoj situaciji našla.

Teško podstanarstvo

Nekoliko mjeseci kasnije ipak se potrudio kontaktirati je. “Nakon svega, mi smo se počeli viđati kao da smo cura i dečko. Nalazili smo se vani, a moji roditelji bi čuvali dijete. On bi navratio da, primjerice, pomogne oko kupanja, i onda bi odlazio k svojima. Nakon godinu dana rekla sam mu da želim da ili živimo zajedno i odemo u podstanare, ili da se raziđemo”, povjerava nam slijed događaja.

Otišli su u podstanare. “S njegovima se nisam pomirila, a onda ni on nije htio razgovarati s mojima. Budući da je samo on radio, živjeli smo dosta teško. Toliko teško, da su moji roditelji kod susjede kriomice donosili ponešto i ostavljali nam”, objašnjava.

Potom su napokon dobili stan. “I ja sam počela raditi, u ljekarni u njegovom mjestu. I tek kad smo dobili drugo dijete, pomirili smo se s njegovima. Za to je trebalo dugih i teških 12 godina. Do pomirbe je došlo na nagovor njihove susjede koja nas je voljela. Kako više nismo živjeli zajedno, odnosi su nam postali bolji, ali na moj je brak sve to ostavilo trajne posljedice.”

“Ipak se nismo rastali, djeca su odrasla uz nas, ali bilo je trpljenja. Često se pitam zašto je tako moralo biti, danas više nema ni mojih ni njegovih, a toliko nam je zla krv naštetila! Žao mi je zbog toga, jer život je tako kratak”, napisala je na kraju pisma naša čitateljica Ljiljana.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.