Mirovino moja: ‘Nosim unukine stare cipele, odjeća mi je iz Caritasa 1991.’

Gospođu Mirjanu sreli smo na Trešnjevačkom placu, gledala je pomno cijene mesa. Kaže nam da joj mjesečno za hranu ostane “par eura preko 120”.

“Ljudi su organizirani pa si sastave jelovnik kako bi racionalno preživjeli mjesec, ali ja nemam što staviti u tablicu jer raspolažem s četiri eura dnevno. Ne moram vam ništa govoriti, sami možete zaključiti što mogu kupiti s tim. Pet dana štedim da si evo četvrtkom mogu kupiti pola kile svježih srdela, a za nedjelju odmah kupim i komadić svinjetine za 6 eura i pileće kosti za 2,5 eura. Te kosti su jeftine, ali rasporedim si ih za dvaput. Ponekad umjesto svinjetine uzmem pileća jetra, jer ih volim. To vam je to od moga luksuza”, otkrila nam je 76-godišnja udovica Mirjana.

“Sinu lažem da je tu sve jeftinije nego u Engleskoj i da mi je dobro, da imam za sebe samu. Lažem, i on se bori za bolji život gore. Za Božić nije mogao doći pa mi je na račun uplatio 200 eura. To ne smijem dirati, samo servis bojlera računam da će me doći 60 eura”, govori nam. Kupit će, kaže, i malo krumpira i glavicu kiselog zelja. Nekad je kupovala i domaća jaja.

“Sada su mi domaća jaja s placa preskupa, kupim na akciji u Lidlu. Tamo kupim i kristalku i povrće, jer se tu bojim ako cijene nisu istaknute, da ću morati vratiti kad mi izvagnu. To je krajnje neugodno”, kaže nam umirovljenica Mirjana.

Beba: Živi se i bez voća

Samcima s malom mirovinom život je prečesto viša matematika, svjedoče nam jedan za drugim. Naša čitateljica, koja se potpisala imenom Beba, u pismu nam je napisala da je također udovica, ima 400 eura penzije i fiksne troškove koji joj ostavljaju vrlo malo slobodnog manevra.  

“Živim sama s 400 eura mirovine i kad platim režije, jedva vežem kraj s krajem. Kupim kruh, mlijeko i nužno, meso koje je najjeftinije, voće si baš i ne mogu priuštiti. Samo gledam cijene. Tu je i osobna higijena, treba doplatiti i lijekove”, nabraja troškove koji mahom ukazuju samo na nužnosti, bez zrna odstupanja.

Odjeća iz 1991.

“Nažalost, nosim staru odjeću još iz Caritasa iz rata 1991. godine, kad su nam je dovozili izvana. Na nove cipele ni ne pomišljam, nosim ono što moje unuke prerastu. Tužno je i žalosno da oni koji imaju veće penzije dobiju veće dodatke. Trebalo bi ljude nekako svrstavati po kategorijama jer se zna što je ispod ljudskog dostojanstva.”

“Sram me današnjeg vremena u kojem nakon cijelog radnog vijeka moram živjeti i osjećati se kao pas na lancu. Radila sam i smatram da sam zavrijedila barem malo veću mirovinu, barem toliku da od nje mogu živjeti kao čovjek”, napisala nam je umirovljenica Beba.