Povjerljivo
Muž mi je rekao: ‘Tvoja majka ili ja!’ Izabrala sam staru majku
Na plećima umirovljenice Natalije, povjerava nam, 75 je godina života. Ne bi se toliko žalila na starost da je služi zdravlje i da joj je mirovina dostatna barem za hranu. To su razlozi zbog kojih, nakon svih životnih udaraca, ni danas nema mira.
“Čovjek odradi radni vijek, ali paralelno s mirovinom dođu zdravstvene boljke i onaj ostatak života koji bi trebao bezbrižno poživjeti, nije bezbrižan. Ako ste još i sami i nemate dostojnu mirovinu, to je recept za tužnu starost”, piše nam u uvodu pisma naša čitateljica koja je željela ostati anonimna, a za potrebe ove ispovijesti nazvali smo je Natalija.
Potom nam je ova umirovljenica otkrila da se nagledala starosti i nemoći jer je svoju majku, bez pogovora, njegovala punih 15 godina. “Posvetila sam se u potpunosti brizi za majku, a kad ona više nije mogla, na sebe sam preuzela i njegu brata. Bila sam mu staratelj sveukupno 45 godina jer je bio psihički bolesnik. Preminuo je prije šest mjeseci”, doznajemo.
Izabrala je – razvod
“Majku nisam htjela dati u dom, iako mi je suprug jednog dana samo prišao rekao: ‘Ja ili tvoja majka, biraj’. Dogodilo se to nakon punih 30 godina lijepog braka. Moj suprug bio je moja ljubav iz studentskih dana i bili smo primjer sretnog para, ali evo, i takvom braku može doći kraj”, svjedoči gospođa Natalija o tome kako je odabrala majku.
Nakon što joj je umrla majka, a prije pola godine sahranila je i brata. Ostala je odjednom posve sama, što je za nju bio šok. “Sada samo gledam kako mi se pogoršava zdravlje. Na to sam primorana sa svojom mirovinom svakodnevno ‘vježbati matematiku’ – pratim akcije, ujutro mi dan počne uz promotivne letke. Svakog mjeseca prifali mi 150 eura za vrlo skroman život”, priznaje nam u iskrenom pismu.
“Vježbam matematiku”
Dok je imala dopušteni minus, opisuje nam, bilo joj je lakše preživjeti i skrpati kraj s krajem, no sada ne vidi izlaz, čak ni kad se radi samo o prehrani. “Nas sa 75 godina tjerate u grob, rekla sam u banci na šalteru. A za života sam bila vrijedna, radila, pomagala kome god je trebalo, odnjegovala eto majku i brata. Sada živim bez osmijeha. Neke lijekove si ne mogu priuštiti, ma koliko bi mi možda ublažili muke”, razmišlja.
Za kraj je je napisala da je svjesna da će “matematiku vježbati” dok god bude razumna. “Samo ne daj Bože demencije ili nepokretnosti, da ne mogu tražiti načine za preživjeti”, iznijela je gospođa Natalija svoje najveće strahove, potencirane malom mirovinom.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
