Biserka: Unuci me sve više umaraju, ali uskačem i kad nisam dobro

Kad su joj djeca bila u dobi od sedam i devet godina, gospođa Biserka se razvela i ostala sama s djecom. I dok joj je tada zbog silnih obaveza uvijek nedostajalo vremena, sada s unucima vremena ima, ali joj nedostaje – energije.

“Razvela sam se u svojim srednjim četrdesetima, ostala sam sama s djecom i odgovornim poslom. Uz alimentaciju, koja nije išla na revalorizaciju otkako je mlađe dijete krenulo u 1. razred osnovne škole pa do završetka njegovog šestogodišnjeg studija, odgajala sam ih i školovala sama”, opisuje nam.

Ponosna majka i baka

Jedinu, i posve nesebičnu ljubav, podršku i pomoć, imala je od svojih roditelja. “Oni su živjeli 150 kilometara daleko, ali za mene, kći jedinicu, i svoje unuke, bili bi dali sve na svijetu”, napominje.

Njezina su djeca danas odrasli ljudi, oboje su završili fakultete, imaju svoje obitelji i dobro su situirani. “Podarili su mi četvero unučadi od kojih su dvoje djeca s posebnim potrebama. Uspješni su u školi, sportu i glazbi”, otkriva nam.

Kako nadalje piše ova umirovljenica, i sama je završila fakultet, iza nje je uspješna karijera, dobro je situirana i donedavno je bila potpuno zdrava. “Velika sam zaljubljenica u rekreativan sport, putovanja, ali i knjige i kulturna događanja. Uvijek sam bila spremna volontirati na više područja. No sada imam neke zdravstvene tegobe koje mi pokušavaju zagorčavati život”, požalila se.

Dragocjeni trenuci

Osvrnula se potom na odnos s unucima. “Unučiće nisam čuvala redovito, već povremeno kod sebe, i to kad su pobolijevali ili kad su im roditelji bili prezauzeti, jer zbog prirode posla odrađuju i noćne smjene. Kod najstarijeg unučeta redovito pomažem te ga vodim s treninga u školu, a mlađe ponekad pratim na popodnevne izvanškolske aktivnosti. Sve to me neizmjerno raduje, ali me i sve više umara, trebaju mi mir i tišina.”

“Ponekad se i ne osjećam najbolje, ali ipak uskačem kad treba, svjesna da život tako brzo prolazi. K tome, ovaj današnji tempo života i nama i djeci oduzima one najdragocjenije trenutke bliskosti i druženja, zato bez obzira na sve uvijek prigrlim svoje unuke”, zaključuje svoje pismo baka Biserka.