Može li se u stanu ili privatnoj kući izgraditi kapelica?

U povijesnim romanima nerijetko nailazimo na opise starih dvoraca i kurija koje su u svojem sastavu imale i katoličku kapelicu u kojoj se molilo, ali i obavljalo bogoslužje. Je li u današnje vrijeme moguće učiniti isto i kako Crkva gleda na to, zanimali je jednu vjernicu iz Zagreba koja je pitanje postavila katoličkom tjedniku Glas Koncila.

“Poznato je da župnici koji nemaju klasičnu župnu crkvu i župni stan žive u običnim stanovima ili kućama. Nerijetko je jedna soba u takvu smještaju uređena i kao kapelica u kojoj svećenik slavi misu”, stoji na počeku pisma.

“No što je s kapelicama u domovima običnih vjernika? Može li se u privatnoj kući ili stanu urediti kapelica i, ako da, kako izgleda proces blagoslova toga prostora?” konkretna su pitanja zagrebačke vjernice.

“Sveta mjesta ona su koja se posvetom ili blagoslovom što ih propisuju bogoslužne knjige određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika, ističe Zakonik kanonskoga prava (kan. 1205), pa u sljedećim poglavljima posebno navodi crkve, kapele i privatne kapelice, svetišta, oltare i groblja”, početak je odgovora Glasa Koncila.

Kanon 1223 navodi da se “nazivom kapela označuje mjesto koje je s dozvolom ordinarija određeno za bogoštovlje na dobrobit neke zajednice ili skupine vjernika koji se tu okupljaju i kamo s pristankom mjerodavnog poglavara mogu dolaziti drugi vjernici”, a kanon 1226 govori o privatnoj kapelici koja označava “mjesto koje je s dozvolom mjesnog ordinarija određeno za bogoštovlje na dobrobit jedne ili više fizičkih osoba”.

Navodi se i da “biskupi mogu za sebe podignuti privatnu kapelicu koja uživa ista prava kao i kapela” (kan. 1227), a “za misu ili druga sveta slavlja u nekoj privatnoj kapelici traži se dozvola mjesnog ordinarija, uz obdržavanje propisa kan. 1227”.

Kanon 1229 određuje: “Prikladno je da se kapele i privatne kapelice blagoslove po obredu propisanom u bogoslužnim knjigama; ali, moraju biti pridržane samo za bogoštovlje i izuzete od svake kućne upotrebe.”