Prati nas

Mozaik

Skroz je iskrena

‘Mrzim biti baka. Stvarno mi je žao, ali tako je’

Ljudi priznaju brojne stvari; od preljuba preko kriminala do dugova. U javnosti raspravljaju o intimnim stvarima poput probave. Ali kada žena kaže da ne želi biti baka, osuđuju je kao da je počinila najteži zločin protiv čovječnosti.

Objavljeno

|

Jenny Blythe, kolumnistica britanskog *The Telegrapha*, iskreno progovara o osjećajima žene koja se teško miri s ulogom bake. Izražava unutarnji sukob, gubitak osobne slobode i strah od promjena u percepciji njezinog identiteta, tematizirajući emancipaciju žena starije generacije.
ilustracija: S. Bura/mj

Nisu sve žene oduševljene kada postanu bake, no rijetke će to priznati. Jedna od njih je Jenny Blythe, kolumnistica britanskog The Telegrapha.

U svojem iskrenom obraćanju čitateljima svojevremeno je napisala kako joj je srce stalo kad joj je sin priopćio da će postati baka. “Uložila sam nadljudski napor kako bih se nasmiješila i rekla mu: ‘To su odlične vijesti, mora da ste presretni! A onda sam zaplakala.”

Naravno, njen je sin pomislio da plače od sreće, ali ona je plakala – zbog sebe. “Dok je njih obasjalo stvaranje novog života, osjećala sam kako moj život nestaje. Odjednom nisam više kontrolirala tko sam. Ta odvratna riječ – baka – promijenit će način na koji poimam sebe, i što je još važnije, kako me drugi poimaju”, napisala je Blythe.

Oglas

Nametnuta uloga

Po dolasku na svijet malene djevojčice, piše, svi su u njoj vidjeli samo baku. Kaže, postajala je nevidljiva, druge bake su joj pričale samo o tome kako je biti baka, kako se današnje pelene razlikuju od onih prije trideset godina. “A ja nisam željela pričati o pelenama, čak ni kada su ih moja vlastita djeca nosila. To me je razbjesnilo, željela sam se pobuniti. Kako mi se to moglo dogoditi? Razlog je očigledan, naravno: djeca su mi odrasla, pronašla svoje partnere i imaju djecu. Ali zašto to u meni pobuđuje takve negativne osjećaje?” pita se ova iskrena baka.

Zaključila je kako nije u pitanju samo osvješćivanje svoje starosti i prolaznosti, već je riječ o – emancipaciji. Pripadala je generaciji samosvjesnih žena koje su upravljale svojim životima, karijerama, obitelji. Mogla je birati svoj život.

“Odabrala sam ravnopravnost s partnerom. Imala sam dva braka. Ne očekujem da me muškarac uzdržava. Odabrala sam troje djece, što je bilo teško s obzirom na moj posao, i obožavala sam ih. Danas se često viđamo, poštujemo se, vodimo kvalitetne razgovore. Nikada me dvoje starijih sinova nisu kritizirali zbog razvoda od njihovog oca.”

No, priznaje kolumnistica, sve su to bili njeni izbori. Sada je netko promijenio njen status, a da ona u donošenju te odluke nije mogla sudjelovati. “Nisam nikada željela biti baka. Nikada mi to nije bio plan. I sada se dogodilo. Dio mene se osjeća odbačeno.”

“Možda sam jedina žena koja se tako osjeća, a možda postoje i druge bake koje se, za razliku od mene, ne usude to javno reći. Šute zbog straha od odbacivanja i zgražanja nad njima. Ljudi priznaju brojne stvari; od preljuba preko kriminala do dugova. U javnosti raspravljaju o intimnim stvarima poput probave. Ali nisam nikada čula za baku koja kaže da ne želi biti baka”, kaže Blythe.

Kada im je nagovijestila što se događa u njoj, prijatelji su je sažalijevali, govorili joj kako i sami jedva čekaju postati bake ili djedovi te kako će biti divna baka.

I dalje najviše voli svoju djecu

“Nisam loša baka. Unuku sam vidjela sat vremena nakon rođenja i rekla sam ono što sam trebala u tom trenutku. Ali bila sam svjesna neusporedivosti između preplavljujućih emocija koje sam osjećala kada su se rodila moja tri sina i onoga što sam osjećala o malenom biću koje se je sad odmaralo na majčinim grudima”, navodi.

“Postoje i druge razlike. Plač mojih beba je probadao moje srce, budio me je u trenutku – nisam trebala alarm za bebe i mogla sam prepoznati njihov glas su gomili. Unuka na mene nema isti efekt. U pupčanoj vezi između nje i njene majke nema mjesta za mene.” Sinu nije rekla kako se osjeća, jer bi, smatra, to bilo okrutno, a snaha je dobro primila kada joj je rekla da ne želi biti zvana bakom.

“Ipak, nisam se pomirila s novim stanjem. Kada se susjedi zaderu preko ulice pitajući kako mi je unuka, pravim se da ne čujem. Kada me ljudi pitaju kako moja beba, uzvraćam im da sam ja svoje bebe odgojila. Izgubila sam i dio prijateljica koje su mi blebetale o tome kako je divno biti bakom, kako su ljubomorne.”

“Čak i kada mi kažu da sam premlada da bih bila baka, pomislim kako bi baka trebala izgledati. Sjedokosa zaboravna žena koja kukiča? Govore li mi to zato što mi grudi nisu obješene do koljena, noge mi nisu popuno prekrivene celulitom, a lice mi nije premreženo borama? Znam, bake danas ne moraju tako izgledati, ali i dalje nisu u prvim redovima života.”

Osmislila je vlastiti život i želi ga za sebe

Suprug joj, piše Blythe, govori da je budalasta. On je oduševljen unukom i provodi puno vremena zabavljajući je. “I ja pomažem kad treba čuvati, ali ne pretjerano puno. Kada su djeca napustila roditeljsko gnijezdo, bila sam uzbuđena zbog nove budućnosti. Ne želim biti ponovno prognana u prošlost. Ne želim živjeti za druge. Osjećam se mlado i fit sam. Želim avanture. Želim biti igračica.”

“Unuka, naravno, nema pojma o ovome što govorim. Razveseli se svaki puta kad me vidi, stisne svoju malu glavicu uz mene i smije se zvonko i čisto svaki puta kada napravim taj zvuk koji ju veseli. Bilo bi pošteno reći da me je osvojila svojom slatkoćom i da smo – posebne prijateljice. Ali moja nova uloga je nadvila sjenku nad moj život i ta uloga neće nestati”, zaključuje baka koja to nije željela biti. (r)

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.