Tata (80) misli da je mladić, nikako se ne da u dom. Kako ga natjerati?

Koliko ovo pitanje može biti škakljivo, govori pismo zabrinute kćeri koja se zbog tvrdoglavog oca obratila Eleanor Gordon-Smith, profesorici etike i kolumnistici The Guardiana.  

“Nedavno sam ocu pomogla prodati obiteljsku kuću i preseliti ga u manji stan. To je bila njegova ideja i cijenim odluku koju je donio na vrijeme, prije nego što ga na to prisile boljke koje dolaze s godinama. Međutim, ne mogu podržati njegovu odluku da se preseli u stan u gradu koji je potpuno neprimjeren za njegovu životnu dob. On ima 80 godina, ali u svojoj glavi još uvijek misli da je ‘gradski frajer’ i fantazira o aktivnom životu u gradu gdje mu uopće nije mjesto.”

“Njegovo zdravlje je općenito dobro, i naravno da je on odrasla osoba koja može donositi vlastite odluke, no zabrinuta sam. Čini mi se da je zaglavio u nerealnim očekivanjima o tome kako će izgledati njegova budućnost, kao da će zauvijek živjeti u naponu snage. Ja sam mu jedina podrška od strane obitelji i sigurna sam da ću ja biti ta koja će na kraju balade morati ‘skupljati komadiće’ kada se njegov oblak raspline.”

“Nikada ne želi iskreno razgovarati o tim temama i samo se šali kad pokušam načeti tu temu. Zašto jednostavno ne može preseliti u starački dom i prestati se opirati i poricati svoju stvarnu situaciju i status starije osobe? Nije sramota priznati istinu i dostojanstveno prihvatiti svoju sudbinu. Kako mu pomoći da to shvati?!” upit je nezadovoljne kćeri.

“Ne požurujte oca”

Odgovor koji je uslijedio ne podržava nastojanje ove kćeri da oca smjesti u starački dom, već joj stručnjakinja za moralno ponašanje odgovara poprilično odrješito. “Posljednje pitanje postavili ste retorički, ali dopustite mi da vam odgovorim. Pitate zašto vaš otac ne može jednostavno preseliti u dom? Vjerojatno zato što tamo ne želi ići dok god ne bude apsolutno nužno. Ne čini mi se to tako teško za razumjeti.”

“Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, možda neće moći živjeti samostalno. Kad bi vama prijetila ta realna mogućnost, biste li se žurili ubrzati taj trenutak? Ili biste posljednjih nekoliko godina svog života željeli provesti onako kako želite, možda u gradu, u stanu i samostalno?”

“Kažete da on ima nerealne fantazije o budućnosti, ali meni čini kao da vaš otac pokušava izvući maksimum iz sadašnjosti. I to je odlično! Jer, u pravu ste da će s vremenom postati nesamostalniji. Znam koliko je teško to proživljavati i brinuti se za nekoga koga volite. Ali  to što ovaj način života za njega uskoro možda više neće biti održiv, ne znači da ga se mora odreći odmah.”

“Danas dob ne znači puno”

“Bilo bi to drugačije kad bi već sada pokazivao znakove da se ne može brinuti o sebi, ali rekli ste da mu je zdravlje dobro (i budući da niste spomenuli nikakve opasnosti u stanu, poput strmih stepenica ili kade s tušem, pretpostavljam da ih nema). Danas sama dob ne znači puno. Znam 90-godišnjake koji žive samostalno, 65-godišnjake koji imaju stalnu skrb i 80-godišnjake koji plivaju na duge pruge ili odlaze na višednevne planinarske ture.”

“Trebala bih imati mnogo samopouzdanja i dobar argument kad bi tako aktivnim ljudima i pomislila reći da bi trebali živjeti u domu za starije. Ljudi u 80-ima i 90-ima ne moraju se ponašati kao da su nemoćni, dok to stvarno nisu.”

“Ono što sam osjetila u vašem pismu jest frustracija i iscrpljenost zbog toga što je toliko toga palo na vas. Prodaja i preseljenje su ogroman posao. Svjesni ste da vas ogroman posao čeka i ako se vaš otac bude morao ponovno preseliti u dom, ili će trebati skrb u svom stanu. Prirodno je osjećati frustraciju, iscrpljenost i tugu zbog svega što ste prošli, jer ste zapravo preuzeli roditeljsku ulogu prema vlastitom roditelju.”

“Budite pažljiviji”

“Pomoći će vam ako uvidite da ne mora sva briga i skrb pasti na vas. Potražite pomoć, kako za sebe, tako i za oca. Netko mu barem povremeno može uskočiti oko čišćenja, kuhanja, nabavke. Vaše razgovore o bilo kojoj vrsti pomoći predstavite mu kao nešto što je potrebno vama za duševni mir, jer želite znati da je on zbrinut i dobro. Nikako mu pomoć ne namećite kao nešto neizbježno jer on psihofizički propada.”

“Koliko god vam teško bude nositi se s promjenama koje uviđate kod oca, pokušaj se sjetiti da je i njemu teško. Rekli ste da nema srama u priznavanju istine, ali isto tako, nema u tome ni ništa zabavno. Malo nas je koji možemo baš tako mirno prihvatiti da smo sve nepokretniji ili da nas izdaje pamćenje te da kopnimo na putu ka smrti. Neće nikome pomoći razgovor tijekom kojeg ćete ga nervozno podsjećati da stari dok vi nervozno ‘gledate na sat’ dok čekate”, konkretan je odgovor ovoj kćeri.

Kako vi gledate na ovu temu? Treba li, dok god se iole može, ostati u svojoj kući ili stanu? Ili ranije otići u dom i ondje uživati svu skrb koju pruža ova ustanova? Pišite nam.