Život u mirovini: ‘Platili smo skupi pregled i živimo s pet eura dnevno’

Iako je diplomirani inženjer strojarstva, koji je u Brodosplitu radio 35 godina mahom na rukovodećim radnim mjestima, gospodin Boris je sedam godina prije pune mirovine proglašen nepotrebnim kadrom. “Uslijed privatizacije njima nije trebao inženjer. Jako sam loše prošao. Umjesto da sam radio do 65 godine i otišao u punu mirovinu, poslali su me na Zavod za zapošljavanje gdje sam primao naknadu od tadašnjih 2.000 kuna (265 eura)”, objašnjava gospodin Boris.

“Nakon dvije godine, otišao sam u prijevremenu mirovinu, umanjenu za 25 posto. To je četvrtina penzije manje! Posla u to vrijeme više nisam mogao naći. Moja je sreća jedino to, što sam još relativno zdrav pa radim u vrtu, imamo i plastenik, a bavim se i popravcima starih stvari. Tako barem nismo kruha gladni. Što će biti kada više ne budem mogao fizički raditi, ne znam. Kad supruga, diplomirana ekonomistica, i ja, zbrojimo naše penzije, nakon što poplaćamo račune raspolažemo s 30 eura dnevno. Ali, samo kad nema izvanrednih troškova”, napominje.

Potom je naglasio da ih lijekovi koštaju 60 eura mjesečno, a povremeno jedan od njih mora na neki pregled na koji ne mogu čekati jer su liste čekanja preduge. “Kad smo nedavno išli privatno, platili smo toliki iznos, da nam je taj mjesec za doručak, ručak i večeru ostalo samo pet eura dnevno. Kino, kazalište i restorane davno smo zaboravili. Ovako izgleda naš trenutačni umirovljenički život. Ne nadamo se boljem, samo gorem”, zaključio je umirovljenik Boris.

Marija: Samcima je još teže

Gospođa Marija u mirovinu je otišla vrlo razočarana, prije 11 godina. “Imala sam 44 godine staža i napunila 65 godina života. Rođena sam krajem rujna i poslali su me u mirovinu s 1. listopadom. Molila sam da me ostave do kraja godine, još ta tri mjeseca, kako bih ostvarila još tri plaće i pravo na božićnicu jer sam imala izvanredan trošak, ali nisu mi odobrili.”

“To me silno zaboljelo kao osobu jer sam cijeli radni vijek provela u istoj firmi i uvijek su me zaobilazile povlastice. Uvijek me se zaobilazilo za stan iako sam bila samohrana majka i djeca i ja teško smo živjeli. Uvijek su naši muški službenici dobivali stanove. Nisam gubila nadu i neprestano sam obnavljala molbu za stan, ali su me uvijek nekako zaobilazili”, napisala je u povjerljivom pismu. 

Nezaštićena žena

I plaća joj je, svjedoči, za isti posao bila manja nego muškim kolegama pa je u punu mirovinu otišla sa svega nešto preko 3.000 tadašnjih kuna (oko 400 eura). “U mlađim sam danima jedva preživljavala od prvog do prvog dok sam sama podizala djecu, a to se nastavilo s ovako malom mirovinom. Ona je sada nešto narasla, ali sam se i razboljela i imam dodatnih troškova pa se opet vrtim u krug”, piše.

Živi, objašnjava nadalje, u manjem gradiću koji je od najbliže bolnice udaljen gotovo 100 kilometara. “Autobusne linije su skoro nikakve tako da u nuždi moram platiti nekome da me odveze i pričeka. Svi znamo da mu ne mogu dati manje od sto eura za tu uslugu. Svaki dan se pitam kako je moguće da sam dala svoje 44 najbolje godine za ovo životarenje u penziji”, požalila nam se umirovljenica Marija. 

Kako vi živite u mirovini? Jeste li zadovoljni? Napišite nam svoju priču.