Sa suprugom ne živim već 15 godina i još smo u sretnom braku

Margaret Murphy bila je u srednjim pedesetima, imala četvero djece i lijepu kuću u australskom Brisbaneu kad je počela osjećati kako se u njoj nakuplja želja za drukčijim životom od onoga koji je dijelila sa suprugom Peterom. Iako su bili u sretnom braku više od 30 godina, sada kad su djeca odrasla i kuća utihnula, njihove razlike u očekivanjima od daljnjeg života postajale su sve očitije.

“Željela sam vidjeti svijet prije nego ostarim, doživjeti nešto izvan kolotečine i proživjeti život onako kako sam osjećala da želim i trebam”, objašnjava Margaret za TheGuardian.

S 56 godina sama je otputovala u London gdje nikoga nije poznavala, a sa 60 je prvi put u životu počela raditi na puno radno vrijeme. Danas je u 71. godini, a već 11 godina radi kao savjetnica za profesionalni razvoj kirurga.

Ljubav je još živa

Iako žive na različitim kontinentima, ona i Peter i dalje su zajedno. “Vjerujem da je to slobodniji, moderniji pogled na brak među starijim parovima, sada kad su sve obiteljske obveze iza nas. Ako jedan supružnik želi nešto drugo od života, moguće je pronaći rješenje koje funkcionira za oboje”, kaže.

Kad je 2010. preselila u Englesku, suprugu je rekla da će se vratiti za šest mjeseci do godinu dana. No, snalaženje u novoj zemlji potrajalo je dulje od očekivanog i njezini rani poslovi bili su tek povremeni, bilo je razdoblja bez posla, a selila se iz jednog zajedničkog smještaja u drugi. “Samo još jednu godinu”, govorila je sebi i njemu. Pa još jednu. I tako redom.

Ostala je dulje jer su se, kako kaže, dogodile mnoge dobre stvari, dobar posao, nova prijateljstva, mogućnost da uči o različitostima te putuje Europom i šire. Peter je posjećuje, zajedno odlaze na godišnje odmore, ponekad se sretnu na pola puta u New Yorku ili New Delhiju.

Iz kuće u garsonijeru

Njezin mali stan u sjeverozapadnom Londonu potpuno je neusporediv s njezinom australskom prostranom kućom s balkonima. No, kad se nakon posla zavali na kauč, osjeća duboko zadovoljstvo i samostalnost. “Kad sam došla ovamo, osjećala sam da je konačno došao red na mene. Netom prije preminula mi je majka i osjetila sam da se otvara jedno novo poglavlje mog života. Prvi put mogla sam brinuti samo o sebi”, prisjeća se.

Na studij u četrdesetima

Odrasla je u Brisbaneu, a dvoje od njezine troje braće i sestara rođeno je teško bolesno. Kroz djetinjstvo je uz majku brinula za njih. “Duboko sam proživljavala njihovu tragediju. Pa ipak, jedno putovanje nakratko mi je donijelo olakšanje. Naime, otišla sam s mamom i bratom u Pariz, gdje sam ostala nekoliko mjeseci i to je bio moj prvi osjećaj slobode. Po povratku, s 25 godina, na jednoj sam zabavi upoznala Petera. Godinu dana kasnije smo se vjenčali, a ubrzo nakon toga postala sam majka”,  rekla je.

Dok su djeca bila mala, povremeno je radila kao učiteljica engleskog jezika za strance. “Djeca su mi bila neiscrpan izvor radosti, svaki dan s njima nosio je nešto novo. No, u kasnim četrdesetima suočila sam se s teškoćama u pronalasku posla pa sam upisala magisterij, a zatim i doktorat iz lingvistike. Bila sam studentica istovremeno kad i moja djeca”, otkriva.

Unutarnji sukob

I dalje vjeruje da će se vratiti u Brisbane jer kuću i dalje smatra svojim domom, ali ne zna kada. Svjesna je da neki njezin izbor smatraju sebičnim. “Osjećam taj unutarnji sukob: s jedne strane su dužnosti supruge, a s druge ono što želim za sebe u ovim kasnijim godinama. No, duboko u sebi znam da je sve što sam učinila bilo vrijedno. Moguće je razmišljati izvan okvira kao bračni par. I moguće je, kao starija žena, zakoračiti u novu karijeru.”

S vremenom je postala bolja u donošenju odluka. “Naučila sam suočavati se s poteškoćama i tražiti rješenja. Najvažnije od svega, naučila sam sama upravljati svojim životom. I postala sam tolerantnija prema drugima”, ističe. I ona i Peter danas s više razumijevanja i poštovanja gledaju na vlastite izbore, a svjetovi su im se, svakome na svoj način, proširili.