Crnjac Pauković: Različite stope usklađivanja su promašaj, a ‘najniža mirovina’ štetna

Vanda Crnjac Pauković stručnjakinja je za mirovinske sustave i socijalnu sigurnost s gotovo 39 godina staža u HZMO-u. Radila je najvišim savjetničkim poslovima te predstavljala Hrvatsku u radnim skupinama Vijeća Europe i institucijama Europske unije. Objavljivala je u stručnim publikacijama i vodila Pravno savjetovalište Sindikata umirovljenika Hrvatske. Za naš portal analizira aktualne prijedloge novih modela usklađivanja i štetnost neselektivne primjene instituta najniže mirovine.

U javnosti se u posljednje vrijeme spominje prijedlog udruga umirovljenika i nekih stranaka umirovljenika o različitoj stopi usklađivanja velikih i malih mirovina. To bi značilo veći stupanj solidarnosti “bogatih” sa “siromašnima”, prelijevanje sredstava iz ukupne stope usklađivanja, oduzimajući jednima i dajući drugima.

Zašto navodni znakovi na bogatima i siromašnima? Zato jer nisu svi s malim mirovinama siromašni a niti su svi s većim mirovinama bogati. Da bismo znali tko je u kolikoj mjeri bogat ili siromašan, treba ući dublje; u provjeru drugih prihoda uz mirovinu po članu kućanstva i imovine koja prelazi stan ili kuću u kojoj umirovljenik živi.

Rješenje koje predviđa različite stope usklađivanja je lakonsko, naivno i odraz nepoznavanja mjere solidarnosti u mirovinskom sustavu koji je utemeljen na doprinosima, za razliku od sustava socijalne skrbi koji se financira neposredno iz državnog proračuna.

Također treba uzeti u obzir mjeru do koje unutar mirovinskog sustava neka davanja ili dio davanja financira država iz proračuna (dio povlaštenih mirovina – djelomično ili u cijelosti), a koja davanja u sklopu mirovinskog sustava predstavljaju mjeru solidarnosti i financiraju se isključivo iz doprinosa osiguranika (invalidska mirovina, obiteljska mirovina iza osiguranika, dio obiteljske mirovine uz osobnu mirovinu, doplatak za tjelesno oštećenje i najniža mirovina).

Treba uzeti u obzir i to da su visoke mirovine već ograničene institutom najviše mirovine za koju ukupni vrijednosni bod ne smije prelaziti 3,8 prosječnih plaća ostvarenih za vrijeme radnog vijeka. Sve što je više od toga sudjeluje u solidarnim davanjima unutar mirovinskog sustava.

Sad bi, prema udrugama i nekim strankama, još dodatno trebalo odrediti neku granicu između siromašnih i bogatih umirovljenika pa prelijevanjem sredstava usklađivanja nagraditi “siromašne” i oštetiti “bogate”.

Gdje je ta granica siromaštva?

Je li granica siromaštva prosječna mirovina ili je to košarica proizvoda potrebna za preživljavanje? Ili za dostojan život? To su različiti kriteriji. Tko će odrediti za umirovljenike s mirovinama većim od prosječne, najčešće s nekim višim stupnjem obrazovanja, koji su imali bolje plaće od kojih su uredno uplaćivali doprinose, koliko da im se oduzme prilikom usklađivanja nakon pošteno odrađenog radnog vijeka? Za koliko i zbog čega ih kazniti? Nisu svi s mirovinom od 1.500 eura ili većom lopovi.

A tko će odrediti umirovljenicima s malim mirovinama koliko ih treba nagraditi za to što su možda pristali na minimalac, a ostatak plaće primali u gotovini “na ruke”? I gradili su si vikendicu na moru koju sad iznajmljuju? Primjer promašene solidarnosti su i neki obrtnici koji su u centru grada imali obrt ili kafić i uplaćivali najniže doprinose. Sada imaju pravo na najnižu mirovinu iako se mnogi voze u SUV-ovima i ljetuju na jahtama i u vilama.

Najniže mirovine imaju i obvezno osigurani poljoprivrednici koji i u mirovini zadržavaju zemljište na selu koje ih hrani određenim prinosom poljoprivrednih proizvoda u ekonomskoj situaciji u kojoj je hrana najskuplja. U najgorem položaju su samci s malim mirovinama koji žive u gradovima.

Dakle, kako ćemo odrediti tko je dovoljno “bogat” da mu se pravo na pošteno stečenu mirovinu, koja je prema zakonskoj definiciji osobno i neotuđivo pravo, oduzima za nekoga tko ima ispodprosječnu mirovinu ali možda upravo ljetuje na svojoj jahti?

Pomagati treba, ali uz imovinski i prihodovni cenzus

S druge strane, među umirovljenicima s malim mirovinama ima stvarno mnogo siromašnih kojima zaista treba pomoći da prežive. Koliko ima takvih, zna li itko? Takva analiza je zadatak države. Davanja koja bi posljedično trebala proizaći trebala bi teretiti državni proračun, a ne umirovljenike s većim mirovinama od prosjeka.

Ilustracije radi, u Hrvatskoj je stopa siromaštva samaca u dobi od 65+ oko 60 posto i naravno da ih treba nekako zaštititi. U praksi mnogih europskih država postoji zaštitni dodatak uz mirovinu i načelno se financira iz državnog proračuna. Najbolji primjer i nama najbliži po vrsti mirovinskog sustava je Austrija u kojoj se zaštitni dodatak uz mirovinu određuje svake godine prema dogovorenoj košarici proizvoda, usluga i zdravstvenih potreba, uz imovinski cenzus po članu kućanstva.

Zašto se i u Hrvatskoj ne utvrdi granica primanja potrebna barem za preživljavanje i odredi zaštitni dodatak uz male mirovine, također uz cenzus prihoda po članu kućanstva i imovine? Pored tolike digitalizacije nije teško za deset minuta odrediti tko je zaista siromašan i odrediti mu na teret države zaštitni dodatak uz mirovinu i ukinuti onaj superglupi institut “najniže mirovine”.

Najniža mirovina nije što i mala mirovina

Ta najniža mirovina se nemilice daje bez provjere imovnog stanja uz cenzus visine osobne mirovine. Tko je uopće smislio takvu glupost koja se u propisima o mirovinskom osiguranju naziva “najnižom mirovinom” i koja javnost i korisnike mirovina dovodi u zabludu?

Mala mirovina i najniža mirovina nisu istoznačni pojmovi. Čujem neki dan razgovor penzića na klupi u parku. Veli jedan: “Ja imam jako malu mirovinu, onu najnižu. Ja sam jako za taj prijedlog da se male mirovine usklađuju za veći postotak a velike za manji postotak. Ja sam kopal kanale, bil sam manualni radnik i uvijek sam primal minimalac.”

Pri tome priznaje da je na ruke dobivao ostatak plaće i to često u iznosu skoro još jednog minimalca, a ponekad i više, ovisno o količini odrađenog posla. I sad mu je iz medija jasno da bi imao veću mirovinu da su se doprinosi plaćali i na taj ostatak, ali ipak priželjkuje da se njemu mirovina usklađuje po većoj stopi nego onima “bogatima” koji su plaćali doprinose na punu plaću.

Pitala sam se što je on radio s tim na crno isplaćenim prihodom. Je li ga zapio ili nahranio obitelj ili sagradio kuću na moru koju sad iznajmljuje? Tko zna. Ali je iz razgovora bilo jasno da ne razumije ni približno što je najniža mirovina. A upravo bi takva mirovina bila jedna od kategorija koja bi potpala pod usklađivanje za veći postotak.

Najniža mirovina je neopravdani teret za sustav

Izraz “najniža mirovina” za čitatelje koji nisu stručnjaci za mirovinski sustav je zbunjujuća. To nije statistički najniža mirovina niti je to jedan jedinstveni iznos mirovine. To nespretni i neadekvatni zakonski izraz za mirovinu koja je, bez cenzusa imovine i drugih prihoda po članu kućanstva, određena kao najmanja vrijednost po godini staža i trenutačno iznosi 15,73 eura te je šest posto veća od aktualne vrijednosti mirovine od 14,84 eura.

Ostvaruju je umirovljenici čija je stvarna mirovina izračunata na temelju niskih plaća i aktualne vrijednosti od 14,84 eura niža od vrijednosti “najniže mirovine” ali je iznos najniže mirovine različit ovisno o godinama staža koje je umirovljenik navršio. Za 15 godina staža iznosi 235,95 eura a za prosječni hrvatski staž od oko 30 godina iznosi 471,90 eura.

To je malo za potrebite, pogotovo one s kratkim stažem. Ali, ako nema kontrole dodatnih prihoda i imovine, veliki je to trošak za mirovinski sustav kad je primaju i ljudi s imetkom stečenim privatnim poslovima, nasljedstvima i slično, a o čemu ne ovisi pravo na najnižu mirovinu.

Najniža mirovina se financira prelijevanjem sredstava svih uplaćenih doprinosa pa umanjuje sredstva doprinosa namijenjena ostalim mirovinama. Znači, taj je institut načelno solidarne i socijalne naravi. Ipak, bez cenzusa drugih prihoda i imovine on ne ispunjava socijalnu svrhu a istodobno se financira kao oblik solidarnosti iz sredstava doprinosa za mirovinsko osiguranje generacije koja sada radi.

Lako je zaključiti da je takozvana najniža mirovina jedna vrlo štetna pojava u našem mirovinskom sustavu jer ne pomaže u dovoljnoj mjeri potrebitima, a može neosnovano nagraditi imućnije pojedince. Paradoks bez premca!

Socijala treba ići iz proračuna, uz test prihoda i imovine

U teoriji mirovinskih sustava koji se temelje na doprinosima, sva davanja socijalnog karaktera tradicionalno bi se trebala financirati iz državnog proračuna, uz cenzus prihoda po članu kućanstva. U nekim državama u obzir se uzima i imovina u kojoj korisnik ne stanuje.

Vraćam se ovdje na zaštitni dodatak uz mirovinu kakav ima npr. Austrija, iz čijeg mirovinskog sustava je povijesno proizašao hrvatski mirovinski sustav. Austrija ima dvije vrste zaštitnog dodatka: jedan koji predstavlja bonus za dugačak staž ali uz cenzus vlastite mirovine i koji se financira iz mirovinskog sustava (takozvani kompenzacijski bonus); i drugi, zaštitni dodatak za sve mirovine ispod određene granice vrijednosti koji se financira iz državnog proračuna (zaštita socijalnog karaktera namijenjena preživljavanju).

Nekad smo u Hrvatskoj imali u mirovinskom sustavu zaštitni dodatak kao bonus za dugi staž ali smo ga ukinuli. Međutim, do sada nismo imali obični zaštitni dodatak za sve umirovljenike bez obzira na staž, kao oblik borbe protiv siromaštva umirovljenika, uz imovinski cenzus po članu kućanstva, iz državnog proračuna. Čini se da je došao čas da se sada razmisli o uvođenju takvog posljednje navedenog zaštitnog dodatka za umirovljenike koji žive ispod granice siromaštva.

Hrvatska treba uvesti zaštitni dodatak za siromašne

Prijedlog udruga i stranaka umirovljenika trebao bi biti ukidanje najniže mirovine i uvođenje zaštitnog dodatka do svote određene na temelju zadovoljavanja osnovnih životnih potreba umirovljenika, na teret državnog proračuna, uz cenzus prihoda po članu kućanstva, a možda i imovine.

Dakle, ako dajemo, dajmo potrebitima, i to iznos koji će im zaista omogućiti barem preživljavanje. I to ne na teret doprinosa ostalih osiguranika i umirovljenika! Također bi pomoglo izdvajanje mirovina posebnih kategorija osiguranika i korisnika mirovina iz općeg mirovinskog sustava u posebne sustave kao što je slučaj u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji. Jer takve mirovine dodatno opterećuju sredstva doprinosa općeg mirovinskog sustava.

Mirovina od 1.500 eura nije velika

S obzirom na sve naprijed navedeno, posve je neosnovan prijedlog udruga i nekih stranaka umirovljenika o usklađivanju nižih mirovina za veći postotak, koji bi obuhvatio i takozvanu najnižu mirovinu, a viših mirovina za manji postotak.

To bi dovelo do prelijevanja iz šupljeg u prazno jer u uvjetima razvijenijih država članica EU ni mirovina od npr. 1.500 eura ne smatra se velikom mirovinom. Naime, cijene prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj podjednake su kao cijene u mnogim zapadnoeuropskim državama.

To bi ujedno značilo da ljudi koji su imali bolje plaće trebaju sada biti zbog toga kažnjeni i na leđima nositi ove koji su imali niske plaće, uglavnom zbog nižeg stupnja obrazovanja ili izbjegavanja plaćanja doprinosa. Tako bi na primjer, jedan meteorolog fizičar trebao na leđima djelomično nositi nekog računovođu ili vlasnika kafića koji je uplaćivao najniže doprinose. To je smiješno i nepravedno.

Umirovljenike ne smije voditi zavist

Ideja udruga i nekih stranaka umirovljenika predstavlja gubitak fokusa, nepoznavanje mirovinskih sustava i možebitnu zavist prema onima koji su imali viši stupanj obrazovanja, bolje poslodavce i bolje plaće, često uz duži radni vijek, te su te svoje mirovine zaradili onom vrstom rada za koji osiguranici nižeg obrazovanja nisu bili sposobni.

Ne kažem da se neki od svih njih nisu stvarno i naradili, ali neki i nisu. Hoćemo li sada nagrađivati niže obrazovanje i zavist? Ako bi takav prijedlog bio prihvaćen, to bi bio čisti slučaj diskriminacije, slučaj za pučku pravobraniteljicu.

Financijska pismenost u Hrvatskoj je vrlo niska. Ponekad opravdano, posebno kad se radi o namjerno netransparentnom mirovinskom sustavu. Kada se radi o klasičnim balkanskim prijevarama, tu je financijska pismenost natprosječna. Puno ljudi želi ostvariti nešto što nisu osobno zaslužili, a slatko je pogotovo onda ako se oduzme drugome. Umjesto da kao društvo podignemo razinu socijalne svijesti i razmišljamo kako zaštiti one koji su zaista siromašni.