Zavidim roditeljima, imaju mirovinu kakvu si ja neću moći priuštiti

Hannah Fearn u kolumni za iPaper piše o nelagodi koju sve više ljudi srednje dobi osjeća dok gledaju mirovinu svojih roditelja: sigurnu, mirnu i ispunjenu putovanjima. Nije riječ o zlobi prema starijima, nego o spoznaji da si mnogi radnici takvu starost vjerojatno nikada neće moći priuštiti. Kolumnu prenosimo u cijelosti.

NEDAVNO sam, nakon nekoliko čaša vina i dugog razgovora sa starom prijateljicom, čula kako priznaje nešto što sam i sama osjećala.

Njezini roditelji upravo su se vratili s trećeg odmora u inozemstvu tog ljeta. Moji su imali slično ispunjenu sezonu. “Naravno da roditeljima ne zamjeram njihovu mirovinu”, rekla je. “Drago mi je da u njoj mogu uživati. Ali teško je gledati kako oni imaju tako lijepu starost, a znam da mene to vjerojatno ne čeka.”

Izgovorila je to oprezno, kao da priznaje nešto sramotno. Rekla sam joj da se zbog toga ne mora osjećati loše. I ja sam osjećala isto. Možda ste i vi osjetili tako nešto.

Nije stvar u tome da mi u četrdesetima i ranim pedesetima želimo da naši roditelji imaju tešku starost. Upravo suprotno. Mnogima od nas veliko je olakšanje što članovi naših obitelji imaju dovoljno sigurnosti i mira da još uvijek mogu birati kako će provoditi vrijeme, kako će se liječiti ili organizirati skrb, kako će se pripremati za odlazak s ovog svijeta.

Zlatno doba mirovina je na izmaku

Ipak, nelagodno je znati da život kakav danas gledamo kod svojih roditelja gotovo sigurno neće biti dostupan nama kada dođemo u njihove godine. Nije to ničija krivnja ni namjera, ali u danima kada sam iscrpljena i zatrpana poslom zna mi to djelovati kao poruga.

Vijest da bi državna mirovina sljedeće godine trebala porasti za oko 560 funti godišnje, u skladu s troškovima i inflacijom te zahvaljujući takozvanom trostrukom osiguraču, vrlo učinkovitoj politici koja je milijune starijih ljudi držala izvan siromaštva, izazvala je u meni cijeli niz proturječnih osjećaja.

Dobro je da se troškovi života ugrađuju u iznos koji umirovljenici mogu očekivati od države. Onima koji žive samo od državne mirovine i dodatka za siromašnije umirovljenike to je prijeko potrebno.

Radnicima je sve teže

Ali, iako prosječne plaće rastu istom stopom, one sigurno ne prate troškove stanovanja i života, primjerice vrtića i skrbi za djecu, koje su mnogi današnji umirovljenici ostavili iza sebe prije mnogo godina. Prema jednoj analizi, umirovljenici su danas u prosjeku oko 4.600 eura godišnje u boljem položaju od radničkih obitelji. Kao samozaposlena osoba, očekujem da će mi prihodi do kraja godine pasti za oko 600 eura. To nije ugodno.

Otac se umirovio u pedesetima, mi ćemo raditi do 70

Moji roditelji sada su u sedamdesetima i, srećom, oboje su vrlo dobrog zdravlja. Otac je sa stalnog posla otišao u mirovinu sredinom pedesetih godina života, a majka ne radi još otkako sam bila na fakultetu. Kao i mnogi iz njihove generacije, zahvaljujući kombinaciji štednje, dobrih radničkih mirovinskih shema i velike sreće s rastom cijena nekretnina između 1990. i 2015., danas žive vrlo ugodno.

Moj suprug i ja, za to vrijeme, otplaćivat ćemo stambeni kredit dok on ne navrši 70 godina. Naša će djeca još trebati našu pomoć u razdoblju kada ćemo mi primati samo jednu plaću. Oboje radimo u medijima, nesigurnoj industriji u kojoj su radničke mirovine slabe. Da, to je naš izbor. Ali prije trideset godina poslovi kakve smo mi radili bili su bolje plaćeni i dolazili su s mirovinama vezanima uz zadnje plaće ili drugim osiguranjima.

Trebamo štedjeti, ali od čega?

Nije riječ samo o meni i mojoj obitelji. Riječ je o svima nama. Prema Living Wage Foundationu, 80 posto radnika koji štede za starost ne štedi dovoljno da bi u mirovini imali fond potreban za pristojan život.

Ja sam otprilike na polovici radnog vijeka, a uspjela sam uštedjeti manje od petine iznosa za pristojan život. To ne izgleda baš dobro, osobito kada se prizna da politika trostrukog osigurača, unatoč svim koristima, ne može još dugo opstati.

Naši roditelji su imali sreće, mi ćemo platiti cijenu

Stojimo na pragu onoga što se naziva velikim prijenosom bogatstva, odnosno nasljeđivanja imovine koju su bejbibumeri relativno brzo stekli i koju će ostavljati nakon smrti. No za mnoge, osobito za generaciju Z, taj će novac vjerojatno otići na rješavanje visokih troškova stanovanja. Zbog sve kasnijeg ulaska u vlasništvo nad prvom nekretninom, ti će se troškovi protezati duboko u život. Novac će se brzo preliti u nekretnine i možda neće osigurati prihod za mirovinu.

Nije čudno da je nekima od nas sve teže razgovarati s obitelji o mirovini. Facebook grupe u kojima se dijele priče o velikim umirovljeničkim putovanjima, dugim odmorima, volontiranju i osobnim kreativnim projektima radnicima danas djeluju udaljeno i nedostižno. Nešto kao naslovnica Voguea.

U redu je ako ste uznemireni spoznajom da će vaša starost vjerojatno izgledati puno drukčije od starosti vaših roditelja. I vjerujte mi: niste zloguki proroci. Samo realno gledate stvari.