Hrvati gomilaju i čuvaju stvari desetljećima, a nasljednici njima pune kontejnere

Jedan korisnik hrvatskog dijela Reddita kupio je kuću čiji je vlasnik nedavno umro. Kuću je, vidljivo je to iz njegove objave, kupio od kćeri nekadašnjeg vlasnika koja je iz očeva doma odnijela tek nekoliko stvari. Ostatak je prepustila novom vlasniku uz objašnjenje da će ih on, kao mlađi čovjek, lakše izbaciti.

Očito, kći nije bila vezana uz kuću, a nije previše marila ni za uspomene na oca. U kući su ostale brojne osobne stvari pa čak i pokojnikove papuče i vojna uniforma. Novi vlasnik prihvatio se čišćenja i za nekoliko sati ispraznio prostor u kojem je prethodni stanar proveo desetljeća. No nakon svega zarobila ga je misao o prolaznosti života i stvarima koje ostavljamo iza sebe.

Trideset godina izbrisano u četiri sata

„Kada sam sve to poizbacivao, okrenuo sam se i malo me opralo da sam 30 godina čovjekova života, njegove uspomene dobre i loše, izbrisao za četiri sata, kao da nikada nije postojao“, napisao je. Dodao je da su nestale sve stvari koje su pokojniku nekada očito nešto značile.

Njegova je objava pokrenula široku raspravu o punim ormarima, vitrinama, podrumima i tavanima koji nakon smrti vlasnika ostaju njihovoj djeci i drugim nasljednicima. Hrvati, za razliku od Šveđana, nisu spremni pod kraj života zbrinuti i raščistiti svoje stvari. Naprotiv, kao da s godinama sve više i više skupljamo. Mnogi su se prisjetili sličnih iskustava u vlastitim obiteljima.

Jedan sudionik rasprave spomenuo je posuđe, nakit, satove, figurice, slike i glazbene instrumente koje su stariji članovi obitelji godinama kupovali i čuvali. „Imamo ljude od 70 ili 80 godina koji još imaju ručnike iz Njemačke koji se nikad nisu koristili jer su odlični i čuvaju se za posebnu priliku“, napisao je.

Posebna prilika koja nikada nije došla

Na to je stigao kratak odgovor: „Čuvali su ih za posebnu priliku koja nikad nije došla.“ Drugi je korisnik napisao da ga je rasprava potaknula da prestane čuvati stvari bez razloga: „Inspirirao si me, idem otvoriti onaj viski u vitrini.“

Neki su se prisjetili i čišćenja kuća nakon smrti bake ili djeda. „Mislim da sam plakao više nego kad je umrla, videći pune ormare svega i svačega novog i neotpakiranog. Zašto to nisi koristila, ženo? Zar je moguće da nisi uživala u svemu što si imala i za što si od usta odvajala?“

Zapravo, mnogi su se prisjetili kako su njihove bake i roditelji godinama čuvali nekorištene stolnjake, posteljinu, ručnike, kristalne čaše, odjeću i posuđe. Nakon njihove smrti dio toga završio je kod rodbine, dio na prodaji, a, nažalost, velik dio u kontejnerima i na otpadu.

Šveđani ne ostavljaju taj posao nasljednicima

Posve drukčiji odnos prema stvarima krije se iza švedskog običaja nazvanog döstädning, odnosno predsmrtno čišćenje. Riječ je o postupnom pregledavanju vlastitih stvari i uklanjanju svega što više nema svrhu, kako pune ormare, podrume i tavane jednoga dana ne bi morali raščišćavati djeca, rodbina ili prijatelji.

Švedska umjetnica i autorica Margareta Magnusson smatra da obitelji i prijateljima, bez obzira na to koliko nas vole, ne bismo trebali ostaviti teret raščišćavanja svega što smo desetljećima skupljali. Savjetuje da se počne s odjećom i običnim predmetima, a fotografije, pisma i druge uspomene ostave za kraj. Pritom postavlja jednostavno pitanje: „Hoće li itko koga poznajem biti sretniji ako ovo sačuvam?“ Više o tomu pročitajte na ovoj poveznici.