Braća ne žele voditi majku na odmor: Sve je palo na mene, a nasljedstvo ide bratu

Obiteljski godišnji odmor može biti prilika za zajedničko vrijeme, ali i mjesto na kojem godinama potiskivane nepravde postanu teško podnošljive. Posebno kada se od jednog člana obitelji očekuje da stalno preuzima brigu, trošak i prilagodbu.

Upravo se u takvoj situaciji našla žena koja već godinama vodi majku na ljetovanja. Ove godine počela se pitati je li njezina spremnost da pomogne još uvijek dobrota ili je postala nešto što obitelj uzima zdravo za gotovo.

”Godinama sam bila ta koja mamu vodi na godišnji odmor. Ove godine bliži joj se okrugli rođendan i iskazuje želju da nam se opet priključi na ljetnom putovanju u inozemstvo. Imam još troje braće i sestara, ali nitko od njih nije je nikada nigdje odveo. Pokušala sam ih potaknuti pa sam razgovarala s jednim bratom, koji je bio zgrožen mamim zahtjevom i rekao mi da sam budala što to uopće prihvaćam”, objašnjava ova kći i sestra u pismu psihoterapeutkinji.

”Tata je umro prije nekoliko godina i mama nema prijateljice s kojima bi putovala, meni ju je žao pa je povedem sa sobom. Ne znam je li brat samo grub ili sam ja stvarno naivna. Imam malu djecu i ograničen budžet, ali naš se odmor uvijek mora prilagoditi ‘baki’, pa na kraju ispadne skuplji i manje zanimljiv od onoga što moja braća i sestre priušte svojoj djeci“, požalila se.

Majka nejednako raspodijelila nasljedstvo

Pita se iskorištava li je majka zato što zna da će jedina popustiti, dok od drugih ništa ne traži. ”Uz sve to, u oporuci je potpuno nejednako raspodijelila nasljedstvo i najveći dio ide najstarijem bratu. Godinama mu je čuvala djecu, dok moju nikada nije htjela pričuvati niti jednu večer“, iznosi na vidjelo.

”Pokušavam to prihvatiti jer ne želim razdor u obitelji, a znam da bi se svi naljutili kad bih se pobunila. Ali sve više mislim da je brat u pravu: možda sam stvarno budala i trebam smisliti izgovor da izbjegnem još jedno nagovaranje mame da je ovo ljeto opet povedem na more“, objasnila je u pismu.

Dobrota mora imati granice

Psihoterapeutkinja Annalisa Barbieri u kolumni za The Guardian odgovara joj da u dobroti nema ničeg glupog, ”ali dobrota mora imati granice“. Smatra da u toj obitelji nedostaje i granica i osjećaja za pravednost.

”Imate pravo biti ljuti na majku, koja vas ne tretira jednako. No najveći dio ljutnje trebao bi biti usmjeren prema vašoj braći i sestrama. Umjesto da budu zahvalni što se brinete za majku, oni vas nazivaju ‘budalom’. To nije prihvatljivo. Kažete da ne želite razdor, ali on već postoji jer ste vi jedina koja sprječava da se produbi. Prije nego što puknete, vrijeme je da sagledate situaciju.“

Ističe i da društvo još uvijek više očekuje od kćeri nego od sinova, ali naglašava da ona ipak ima izbor. „Vaša briga za majku je vrijedna i velikodušna, a možda vaši bližnji propuštaju upravo ono što vi dajete. Možda niste prevareni, možda ste vi ta koja daje nešto posebno“, ukazuje joj.

Zaštita mentalnog zdravlja

”Ipak, za vlastito mentalno i fizičko zdravlje morate postaviti granice. Razmislite što je jedna stvar koju biste voljeli promijeniti: financijsko opterećenje? Nepravda? Nedostatak zahvalnosti? Koliko ste se glupo osjećali prije nego što vam je brat to rekao?”

Savjetuje joj da jasno izrazi svoje potrebe i prihvati da bi to moglo izazvati reakcije ostalih članova obitelji. Važno je, kaže, pronaći ravnotežu između osjećaja krivnje, dužnosti i onoga što ona sama želi. To može značiti i da ove godine majku ne povede na odmor, ali bez izgovora i uz jasnu poruku: „Ove godine ne mogu, ali možemo planirati za 2027.“

”Kad pronađete tu ravnotežu, kritike će vas manje pogađati i više vam neće trebati izgovori, jer ćete voditi situaciju, a ne reagirati na nju”, savjetuje psihoterapeutkinja.