Matko: Svi bi mirovinu veću od 1.000 eura, a nikada nisu imali toliku plaću

“Želim izraziti zgroženost pisanjem na vašem portalu. Zapravo, ne toliko vašim pisanjem koliko komentarima vaših čitatelja. Jesu li ti ljudi normalni?”

S tim nam se riječima javio poduzetnik Matko iz Međimurja koji, kako kaže, jednostavno ne može vjerovati koliko su hrvatski umirovljenici odvojeni od stvarnosti. “Čitam kako bi svi htjeli mirovinu veću od 1.000 eura. Mnogi od njih nikada nisu zaradili ni toliku plaću, ali sada bi gulili nas koji radimo da im plaćamo što točno? Po čemu su oni zaslužili toliku mirovinu?”

Matko, kaže nam, ima malu tvrtku u kojoj zapošljava 11 radnika i nitko od njih nije prijavljen na minimalac. No i on osjeća teret inflacije, krize i nedostatka radnika pa mu posebno smeta kada vidi koliko hrvatski umirovljenici preziru poduzetništvo i svakoga tko pokušava stvoriti novu vrijednost.

“Tri umirovljenika na leđima”

“Ubijamo se od posla, od jutra do mraka, javljamo se na sve natječaje, ne biramo poslove. A sad bi umjesto jednog i pol svatko od nas trebao imati tri umirovljenika na leđima? Odakle? Iz čega? Novac očito raste na drvetu, samo ga mi poduzetnici ne želimo ubrati. Stalno drže ispruženu ruku i ponavljaju ‘još, još’. Do kada? Do kada će bez srama govoriti da drugima treba manje da bi oni dobili više?” pita.

Kao i brojni prije njega, skreće pozornost na to da sadašnje generacije umirovljenika nisu stvorile dovoljno radnika. Niti su svojim izborima i djelovanjem stvorile uvjete da se postojeći radnici zadrže. Stav je to koji iskazuju brojni pripadnici srednje generacije, frustrirani općom i političkom klimom u državi.

“Kukate da su se mladi iselili. Pa što niste napravili da se ne moraju iseliti, kad ste tako pametni, sposobni i sve znate? Najlakše je sada optuživati političare, poduzetnike, Europsku uniju, Indijce, Filipince, Nepalce… i cijeli svijet, kao da vi s ovom državom i društvom niste imali baš ništa”, objašnjava.

“Svi su stručnjaci”

“U poljoprivredu ne bi nitko ako nema poticaja koje može strpati u džep. U poduzetnike također neće nitko, iako svi bacaju pjenu na usta tvrdeći da se poduzetnici bogate na njihovoj muci. Pa budi ti, sinko, poduzetnik i obogati se. Nemoj kukati da ti je plaća mala ili da ti je penzija za onu stvar. Svi ste stručnjaci, a nitko ne zna čavao zabiti, kamoli napraviti nešto složenije i osigurati drugome plaću”, nastavlja.

Kaže, kad vidi umirovljenike koji prozivaju poduzetnike zbog minimalca, iskočio bi iz kože van. “Nema glupljeg komentara od onoga da minimalac treba zabraniti. I što će se onda dogoditi? Svi će, uključujući i vaše dežurne budalaše, automatski dobiti maksimalac? Kuže li ti ljudi zašto postoji minimalac?”

“Svaki drugi radnik kojega sam zapošljavao tražio je od mene da ga prijavim na minimalac, a ostatak plaće isplatim na ruke. Odmah ti je jasno da se na takvu osobu ne možeš osloniti jer ako krade državu, pokrast će i tebe”, govori bijesni poduzetnik pa nastavlja: “Ali kada takvi dođu u mirovinu, prvi kukaju da im je mirovina mala i da su zaslužili više. Nisi ti, sinko, zaslužio ništa osim plaće. Plaću si dobio. Sve ostalo može biti samo onoliko koliko država i gospodarstvo mogu podnijeti.”

“Mirovine treba obračunati isključivo po doprinosima i ničem drugom. Koliko si uplatio kroz godine – to je to. Ovu najnižu mirovinu koju nezarađenu prima pola umirovljenika treba ukinuti. I sve dodatke na račun radnika”, razmišlja Matko.

“Posao ne vole, a ni ne žele”

Najgore je, misli, što takvu kombinaciju kukanja i loše radne etike upijaju mladi. “Od starijih uče da treba kmečati, tražiti svoja prava i za sve optuživati nekoga drugoga. A ja mjesec dana tražim radnike. Svakoga dana javi mi se barem pet ljudi koji Boga mole da ne dobiju posao. Prvo pitanje uvijek je kolika je plaća. Još mi se nije dogodilo da kaže što zna raditi, koliko dobro to radi i što može ponuditi firmi pa da tek onda pita za plaću.”

Mnogi mu se, navodi, javljaju samo kako bi zadovoljili uvjete koje im je propisao HZZ, da ne ostanu bez naknade i zdravstvenog osiguranja. Važno im je samo dokazati da su se nekamo javili.

“Mame ne daju djeci da rade”

“Poludim kad za posao nazove neka mama pa zaključi da se njenom sinu ne isplati raditi za 1.100 eura. Balavcu s trgovačkom školom i bez dana radnog staža se ne isplati raditi za početničku plaću od 1.100 eura? Pa moj stari bi me za uha odvukao na bilo kakav posao u tim godinama, a ne da bi me držao doma i tovio. Nije mi jasno od čega Hrvati žive. Tko plaća te lezileboviće? Ja sam još u srednjoj školi stjecao radne navike i cijelo ljeto radio samo za rifle, knjige i visoke konversice, a danas se rad preko ferija smatra zlostavljanjem.”

Na kraju svog bijesnog izlaganja, Matko se vraća umirovljenicima. To su, smatra, generacije koje su najodgovornije za današnje stanje. “Misle li vaši umirovljenici i ti gotovani koje su odgojili da će im, kada se sve konačno sruši i kada država zatuče posljednjeg čovjeka koji još radi i puni proračun, mirovine i naknade s burze početi stizati s neba? I onda se još sprdaju s poštenim ljudima koji rade u mirovini. Jad i bijeda”, zaključuje.

“Ne želim biti solidarna”

Sličnog je stava i umirovljenica Marija (67), koja je u mirovini od prvog dana 2025. godine, a odradila je 47,5 godina staža, napominje, bez beneficija. Imala je dobra primanja, plaćala puno doprinosa, a mirovinom je relativno zadovoljna.

“U istom su razdoblju mnogi radnici iz moje tvrtke odlazili u privatne tvrtke, gdje su bili prijavljeni na minimalac i na njega uplaćivali doprinose, a ostatak plaće primali su na ruke. Kada smo im govorili da će imati male mirovine kad za to dođe vrijeme, odgovarali su da ih nije briga za mirovinu, nego da im novac treba sada. Starost je brzo stigla, mirovine su im minimalne, a sada kukaju i plaču. Očekuju da mi, koji smo cijeli radni vijek uplaćivali velike iznose u mirovinski fond, budemo s njima solidarni te da oni budu povlašteni u odnosu na nas, iako su kršili zakonske propise”, govori nam Marija.

Takav je stav, dodaje, ljuti jer nije izbjegavala svoje obveze, iako bi joj tada bilo puno lakše da je. “Uostalom, valjda su novcem primljenim na ruke stekli neku imovinu od koje će moći živjeti u starosti. Kada se pogleda prosječni radni staž umirovljenika, nije baš da smo se naradili.”

“Mirovina samo po plaćenim doprinosima”

“Suosjećam s ljudima koji zbog bolesti ili obiteljske tragedije nisu mogli raditi pa imaju mirovine od kojih se ne može živjeti. Takve slučajeve država treba rješavati kroz sustav socijalne skrbi i osigurati tim ljudima dostojan život. Mirovine se trebaju isplaćivati prema uplaćenim doprinosima, a sve suprotno tomu jest diskriminacija”, kaže Marija. I nije jedina.