Hrvatska je ukinula deset najboljih godina za mirovinu, ali ne svima

Hrvatska je krajem devedesetih odlučila da se većini radnika mirovina više neće računati prema deset najpovoljnijih uzastopnih godina, nego prema plaćama iz gotovo cijelog radnog vijeka.

Naime, krajem tisućljeća postalo je jasno da urušeno gospodarstvo neće moći nositi teret mirovina izdašno obračunatih po starom modelu koji je birao samo najpovoljnije godine iz staža, a ni demografski trendovi nisu najavljivali svjetliju budućnost.

Zato je velika mirovinska reforma jače povezala visinu plaća i uplate u mirovinski sustav s iznosom mirovine, što je, uz neke druge promjene, stvorilo velike razlike između “starih” i novijih umirovljenika. Noviji, zbog toga, često kažu da je visina mirovine velikim dijelom posljedica – sreće.

Od deset do 40 godina

Ova golema promjena u mirovinskom sustavu uvedena je Zakonom o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine, koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 1999. Deset najpovoljnijih ukidano je postupno.

Obračunsko se razdoblje svake godine povećavalo za tri godine: 1999. ostalo je deset godina, 2000. trinaest, 2001. šesnaest, a zatim sve do 37 godina u 2008. i 40 godina u 2009. Nakon završetka prijelaznog razdoblja mirovina se određuje prema plaćama iz cijelog relevantnog radnog vijeka.

Kako je to objašnjeno?

Razloge promjena prilično otvoreno opisuje Vladina Strategija razvitka mirovinskog sustava iz 2003. godine. Reforma se navodi kao zahvat usmjeren na racionalizaciju i kontrolu mirovinskih troškova. Godine rata i poraća donijele su velik broj prijevremenih umirovljenika, a rashodi su divljali.

Novi sustav prikazan je kao pravedniji, što u konačnici i jest. Onemogućeno je, primjerice, da netko odradi 20 ili više godina na minimalcu ili uplatama minimalnih obrtničkih ili poljoprivrednih doprinosa, a da mu se mirovina odredi prema desetljeću koje je bio zaposlen na pristojnim plaćama.

Znalo se da će mirovine biti niže

Država je znala da će novi model proizvesti siromaštvo. Tako je strategija iz 2003. godine procijenila da će novi umirovljenici nakon isteka prijelaznog razdoblja ostvarivati u prosjeku oko 15 posto niže mirovine od mirovina ostvarenih do 1999. godine.

Kako se očekivano i dogodilo, problem je postao politički. Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) 2005. godine zatražila je da se novim umirovljenicima mirovine ponovno izračunaju prema deset najpovoljnijih godina. Sanaderova Vlada taj zahtjev je odbila. Tadašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec objasnio je da bi takvo rješenje značilo povratak na stari sustav i potpuno odstupanje od provedene mirovinske reforme.

Umjesto deset najboljih godina, država je ponudila srednji put pa je 2007. godine uvela dodatak na mirovine. Također s postupnim prijelaznim razdobljem. Iznosio je četiri posto za mirovine ostvarene 1999., a rastao je s godinom umirovljenja sve do 27 posto za mirovine ostvarene 2010. godine i poslije. Time se donekle ublažila razlika nastala novim modelom obračuna.

Iznimka uvedena već 1999.

Ipak, već u prvoj godini reforme koja je unazadila standard većine umirovljenika, država je već počela izdvajati iznimke.

Tako je 1999. godine posebnim zakonom za djelatne vojne osobe, policijske službenike i određene ovlaštene službene osobe propisan povoljniji način određivanja mirovine. Od 1. siječnja 2008. njima se vrijednosni bodovi računaju prema najpovoljnijih deset uzastopnih kalendarskih godina od 1998. nadalje. Tako dobiveni osobni bodovi dodatno se povećavaju za 45 posto.

Lesar: Zašto njima deset?

Ta je razlika otvoreno problematizirana u Saboru 27. ožujka 2008. godine. Tadašnji HNS-ov zastupnik Dragutin Lesar rekao je da beneficirani staž vojnika i policajaca smatra opravdanim zbog sadržaja, karaktera i vrste njihova posla, ali je tražio objašnjenje za dodatne pogodnosti.

„Zašto bi njima trebalo za osnov za mirovinu biti deset najpovoljnijih godina“, pitao je Lesar. Kako je objasnio, ostalim se osiguranicima koji su 2008. godine odlazili u mirovinu za izračun uzimalo 37 godina, a već sljedeće godine 40.

Državna tajnica Tamara Obradović Mazal u istoj je raspravi potvrdila da je riječ o posebnom i povoljnijem načinu određivanja mirovine. Međutim, nije ponudila konkretno obrazloženje zašto bi upravo deset godina, uz povećanje bodova od 45 posto, trebalo biti odgovarajuće rješenje.

Krug iznimaka poslije se širio

I idućih godina krug iznimaka je proširen. Radnici na poslovima razminiranja prava su ostvarili preko istih odredbi koje vrijede za te skupine pa i njima vrijedi desetogodišnji obračun uz povećanje osobnih bodova.

Profesionalnim vatrogascima isto je pravo propisano Zakonom o vatrogastvu. I njima se vrijednosni bodovi računaju iz deset najpovoljnijih uzastopnih godina od 1998. nadalje, a osobni bodovi povećavaju za 45 posto.

Isti model uveden je i za određene baletne i plesne kazališne umjetnike te plesače-pjevače Ansambla Lado. Vlada je pri donošenju Zakona o kazalištima otvoreno navela da im se, zbog specifičnosti njihova zanimanja, želi omogućiti povoljniji izračun nego prema općem propisu. Umjesto plaća iz cijelog radnog vijeka uzima se deset najpovoljnijih uzastopnih godina, a osobni bodovi povećavaju za 45 posto.

Zašto baš deset?

Danas deset najpovoljnijih uzastopnih godina i dalje vrijedi za djelatne vojne osobe, policijske i određene sigurnosno-obavještajne službene osobe, ovlaštene službene osobe pravosuđa, zaposlenike na poslovima razminiranja, profesionalne vatrogasce te određene baletne i plesne umjetnike i plesače-pjevače Lada. Neki od njih, poput policajaca, smatraju da su takvim zakonom oštećeni pa sindikalnim aktivnostima zahtijevaju da se “deset najpovoljnijih uzastopnih godina” preinači u “deset najpovoljnijih godina”.

Iako su specifičnosti zanimanja navođene kao razlog za to, nikada nije objašnjeno što je to toliko slično u poslu vojnika, policajca, pirotehničara, vatrogasca i balerine da baš svima pripada ista povlastica: deset najpovoljnijih godina.