Nastavnica Marija u mirovini peče poseban kruh: Kilogram prodaje za sedam eura

Nakon što je cijeli radni vijek provela kao nastavnica, Marija Robić (65) iz Buševca kraj Velike Gorice u mirovini se posvetila onome što voli od djetinjstva – pečenju tradicionalnog kukuruznog kruha i medenjaka. Kruh priprema od brašna kukuruza tvrdunca koji uzgajaju na obiteljskom gospodarstvu, a peče ga u krušnoj peći sazidanoj od starih cigli spašenih prilikom rušenja jedne turopoljske kuće.

Od učionice do krušne peći

OPG je gospođa Marija naslijedila od oca Stjepana, a vještinu pečenja tradicionalnog kruha ovog kraja usavršavala je uz savjete majke, tete i drugih žena iz sela, dok je još radila u strukovnoj prometnoj školi u Zagrebu.

„Do mirovine se nisam mogla potpuno posvetiti proizvodnji i prodaji jer sam uz posao skrbila i o roditeljima. Otac je dugo bio bolestan, a majka je imala demenciju i godinama su bili vezani uz krevet. Nisam ih htjela dati u dom jer su seoski ljudi i ne bi to podnijeli. Tamo bi za dva, tri mjeseca umrli, a ja si nikad ne bih oprostila da ih nisam zadržala kod kuće. Bili su dobri roditelji i zaslužili su da se brinem o njima“, kaže gospođa Marija.

Zbog toga je s 58 godina, nakon 40 godina radnog staža, otišla u prijevremenu mirovinu, no nije požalila. „Iako deset godina nisam išla na more niti sam mogla otići nekamo na noć ili dvije, i uz brigu o roditeljima pronalazila sam vrijeme za pečenje kruha, a kasnije i medenjaka. Ni reumatoidni artritis, od kojeg bolujem već 30 godina i zbog kojeg uzimam lijekove, nije me spriječio u ovom fizički iznimno zahtjevnom poslu. Po prirodi sam optimist i borac, ne predajem se“, govori nam.

Kruh koji traži snagu i iskustvo

Zašto je priprema kukuruznog kruha zahtjevna, najbolje pokazuje činjenica da ga gospođa Marija svakog drugog četvrtka mijesi od oko 15 kilograma kukuruznog brašna, uz manji dodatak raženog koje pridonosi sočnosti i kvaliteti kruha.

„Prvi dan se brašno pofuri vrućom vodom uz neprekidno miješanje, treba dobro uprijeti. Zatim se ostavi preko noći da se ohladi, a nastavak slijedi sutradan već prije pet sati ujutro. Tada kruh zamijesim sa svojim domaćim kvascem, nakon čega odleži“, opisuje postupak pripreme.

Slijedi oblikovanje kruhova, što je također zahtjevan dio posla. „Kukuruzno je tijesto teško oblikovati, pa svaki komad treba pažljivo nabacivati u grovači, tradicionalnoj posudi u kojoj tijesto dobiva željeni oblik prije pečenja. Svaki kruh u sirovom je stanju težak pet kilograma, a nakon pečenja oko četiri. Za taj su posao potrebni snaga, vještina i iskustvo“, objašnjava.

Medenjaci po uzoru na licitara

I ljubav prema medenjacima počela je još u djetinjstvu. Naime, preko puta njezine kuće živio je poznati buševečki licitar Ivan Kovačević. „Nama djeci znao je dati one koji bi mu zagorjeli, ali uživali smo u njima. Mama ih je i kupovala, bili su vrhunski, a ja sam željela naučiti napraviti baš takve. Dugo sam isprobavala i mijenjala sastojke, sve dok mi netko nije rekao da su moji medenjaci poput licitarovih. To mi je bio najveći kompliment“, prisjeća se zadovoljno.

Medenjake peče svaki tjedan, a kukuruzni kruh svaka dva tjedna, kada ispeče šest do sedam komada. Kruh u hladnjaku može stajati do dva tjedna, a kupcima ga nudi cijelog ili narezanog na polovice i četvrtine. Četvrtina teži najmanje kilogram, a cijena je sedam eura po kilogramu. Prodaja na štandovima je, kaže, iznimno veseli jer je svaki izlazak među ljude doživljaj.

„Svakog prvog petka u mjesecu sam u Velikoj Gorici na sajmu Petek na Gorice, a posjećujem i druge manifestacije u kraju. Na sajmovima je uvijek dobra atmosfera, a susreti s kupcima nagrada su veća od zarade. Od proizvodnje kruha i medenjaka ne očekujem veliko bogatstvo jer ne radim s velikim iznosima ni količinama. Sav posao uglavnom obavljam sama, tek povremeno mi u dragocjenu pomoć priskoči sestrična Vesna. Dodatni prihod uz mirovinu dobro dođe, ali najveće mi je zadovoljstvo što čuvam tradiciju i radim ono što volim“, kaže ova čuvarica turopoljske gastronomske baštine.

Ljubav prema unucima

Ljubav prema kruhu i medenjacima nije jedina velika ljubav gospođe Marije. Tu su i petogodišnja unuka Laura i trogodišnji unuk Stjepan, s kojima je od njihova rođenja jer sin i snaha žive na katu iste kuće. U suživotu triju generacija pod istim krovom vidi samo prednosti – pomažu si kad god zatreba, a istodobno svatko vodi svoj život.

„Gdje god mogu, uskočim, bilo da ih treba odvesti u vrtić, skuhati za cijelu obitelj, ispeći im tortu za rođendan kakvu god požele. Uživam u djeci. Da žive negdje dalje, viđala bih ih možda dvaput mjesečno i ne bi to bilo to. Volimo se pa često i prespavaju kod mene, ali moraju se izmjenjivati“, kaže ova vedra baka kroz smijeh.

Unuci već imaju male pregače i kuharske kapice pa s bakom valjaju tijesto i izrađuju medenjake. Laura joj je već pomagala i na štandu, gdje je kupcima s velikim žarom dodavala kruh i mnoge oduševila.

Čuvarica tradicije u Buševcu

Uz rad na OPG-u i obitelj, gospođa Marija desetljećima je aktivna u nadaleko poznatom KUD-u Ogranak seljačke sloge Buševec, a sudjeluje i u radu Društva žena Buševec. I ondje doprinosi očuvanju tradicije i aktivnom životu mjesta.

„Buševec je, uvjerena sam, selo s najviše događanja u Hrvatskoj. KUD je iznimno aktivan i zajedničkim naporima organiziramo brojne manifestacije, pa se stalno nešto događa, od folklornih susreta i festivala tradicijskih glazbala do kazališnih predstava i božićnih koncerata“, ispričala je. Posebno je vesele susreti dječjih folklornih skupina iz Hrvatske i inozemstva, koji pokazuju da interes za tradiciju ne jenjava.

Udruga Moj Buševec organizira i biciklijadu, a ove je nedjelje na redu kestenijada, u sklopu koje se održava utrka traktorskih kosilica. „Jedu se kesteni i pije mošt, a kad utrka završi, slijedi utrka djece na malim traktorima, u kojoj sudjeluju i moji unuci“, doznajemo.

U organizaciju svih događanja uključuju se, ističe, volonteri. „Netko se potrudi oko hrane, netko ispeče kolače, a drugi pomažu u organizaciji. Svatko da svoj doprinos i tako zajedno održavamo društveni život sela. Uz sve navedeno, imamo i vrlo aktivno sportsko društvo i šahovski klub Polet, dobrovoljno vatrogasno društvo DVD Buševec i Lovačko društvo Kuna“, kaže ponosno.

Prijateljice u haljinama

Važan dio života ove umirovljenice čini i šest prijateljica: Barica, Štefica, Dunja, Marina, Mirjana i Verica. Preko dva desetljeća njeguju običaj nedjeljne kave nakon mise, a danas su sve bake. „Okupljamo se svaki put kod druge, uz kolače i slance, a bude tu i bureka i buhtli. Kad imamo rođendane, družimo se uz večeru, a dogovor je da dođemo u haljinama. Tko zna kad bismo ih inače obukle“, kaže kroz smijeh.

Razgovor privodimo kraju, večernji su sati. Gospođa Marija pogledava na sat i napominje da je vrijeme za počinak jer je sutradan čeka novi posao. „Valja mi rano leći, sutra se rano budim. Treba naribati 40 kila kupusa i pripremiti ga za kiseljenje“, kaže umirovljenica kojoj nijedan dan, osim nedjelje, ne prolazi bez posla. A i tada, kako sama kaže, „samo kuha ručak za obitelj“.

Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.