U kršćanstvu je krštenje obred kojim se pojedinac uvodi u zajednicu vjernika, odnosno u Crkvu, podjeljivanjem sakramenta krsta. Kroz povijest, osobito u prvim stoljećima, ovaj je obred doživio brojne promjene.
Isprva se krštenje obavljalo uranjanjem u bilo koju tekuću vodu ili termalna kupališta, a taj se način do danas zadržao u nekim istočnim crkvama. Od 4. stoljeća, uz ili unutar bazilika počinju se graditi posebne građevine za krštenje – krstionice.
Od 9. stoljeća, ponajprije u alpskim krajevima gdje su zime bile oštre, uranjanje se postupno zamjenjuje polijevanjem vodom. Ta se praksa u 12. stoljeću proširila i na južne krajeve Europe, a od 16. stoljeća postala je uobičajena u cijeloj zapadnoj Crkvi. U to se vrijeme u crkvama počinju graditi plitki kameni bazeni ili se postavljaju kamenice s vodom, kraj kojih se obavlja obred krštenja.
No krštenje ne mora biti samo obredno u smisli polijevanja ili uranjanja u vodu. “Čuo sam za pojam ‘krštenje željom’ u crkvenoj terminologiji. Možete li pojasniti što taj pojam znači i u kojim se slučajevima primjenjuje?” pitanje je koje je Glasu Koncila poslao Marko iz Zagreba. U nastavku prenosimo odgovor.
“Poznat nam je nauk Crkve o trostrukom krštenju: vodom, željom i krvlju. Krštenje vodom je redovit način, a krštenje željom i krvlju nisu redovit način, ali i na taj se način može primiti krštenje i postići spasenje”, piše Glas Koncila.
“Krštenje željom odnosi se na odrasle koji su se pripremili primiti krštenje te prije samoga primanja obreda krštenja umru. Krštenje krvlju odnosi se na one koji su se pripremali na krštenje (bili su katekumeni) te su tijekom priprave zbog Isusa Krista bili ubijeni (progoni kršćana u prvim stoljećima Crkve). Za krštenje krvlju nužno je da su bili progonjeni i ubijeni zbog vjere u Isusa Krista te su svoju vjeru zapečatili mučeničkom krvlju”, stoji u odgovoru.
