Usklađivanje mirovina od 6,5 posto ponovno je otvorilo staro pitanje: tko na takvim povećanjima dobiva najviše, a tko najmanje. Umirovljenici s niskim primanjima tvrde da sustav nije pravedan jer se mirovine usklađuju po istoj stopi, bez obzira na iznos. Time se u apsolutnom iznosu najviše povećavaju upravo najviše mirovine, a umirovljenici s niskim mirovinama htjeli bi da se njihove mirovine što više primaknu onima s višim mirovinama, bez obzira na godine rada, uplaćene doprinose ili posebne okolnosti rada.
Na toj se točki pojavio i populistički prijedlog predsjednika Bloka umirovljenici zajedno (BUZ) Milivoja Špike, koji je u svojoj najnovijoj poslanici poručio: “Zašto se uopće mirovine svima usklađuju po istoj stopi?” On smatra da bi trebalo razlikovati radničke mirovine od onih ostvarenih po posebnim propisima.
“Mirovine po općim propisima, odnosno radničke mirovine, jesu mirovine koje su zarađene radnim stažem i dugogodišnjim uplatama doprinosa u mirovinski fond. Riječ je o pošteno stečenom pravu građana koji su cijeli radni vijek odvajali dio svojih primanja u zajednički mirovinski sustav”, navodi Špika.
Posebne mirovine, podsjeća, ne zahtijevaju uvijek puni radni staž niti proporcionalne uplate u sustav, a rezultiraju time da “i oni koji su najmanje radili i najmanje doprinosili mirovinskom sustavu, na kraju dobivaju u apsolutnom iznosu najviše, čak višestruko više od onih koji su odradili cijeli radni vijek”.
“Pitam se, kao i svi mi u BUZ-u, po kojoj logici i po kojoj pravdi je to moguće?”, zaključuje Špika, dodajući da rješenje vidi u odvajanju povlaštenih mirovina iz općeg sustava i njihovu usklađivanju po posebnim parametrima.
Političari govore što birači žele čuti
To je, dakako, ono što potencijalni birači žele čuti. No, situacija je daleko složenija. Povlaštene mirovine nisu jedinstvena kategorija, niti se sve mogu svesti na saborske i ministarske. Dapače, neke su, realno gledano, skromne. One obuhvaćaju djelatne vojne i policijske službenike, pravosudne dužnosnike, hrvatske branitelje, razminiravače, profesionalne vatrogasce, rudare, kazališne umjetnike, članove HAZU-a pa i radnike izložene azbestu. Većina tih skupina ima dug radni staž, a kod najtežih ratnih invalida povlastice se uopće ne mogu promatrati kroz ekonomsku logiku.
Najveći bijes javnosti, međutim, i dalje izazivaju saborske mirovine. Iako se one više ne mogu stjecati; to pravo je ukinuto još 2011. godine. Ipak, stare mirovine ostale su simbol nepravde. No riječ je o simbolici više nego o značajnom izvoru proračunskih ušteda. Izračuni s početka ove godine pokazuju da bi, čak i kada bi im se u potpunosti ukinula prava, kada bi se zanemario nemali staž saborskih zastupnika i sve njihove uplate u mirovinski sustav, svi ostali umirovljenici dobili bi manje od dva eura mjesečno.
Glasni pozivi da se povlaštene mirovine izdvoje iz mirovinskog sustava kako bi on bio održiv, također su vremenom izgubili smisao, budući da se gotovo pola novca za mirovine već sada namiruje iz državnog proračuna.
Zaključno, rješenje siromaštva hrvatskih umirovljenika sigurno ne leži u različitim stopama usklađivanja različitih skupina mirovina. Uz to je društveno štetno sve povlaštene mirovine trpati u isti koš i koristiti sve primatelje takvih mirovina u svrhu populističkog političkog marketinga.
