Djeca se neće vratiti, što učiniti s našom obiteljskom kućom?

Što će biti kad nas ne bude? Malo si tko u zrelim godinama nije postavio to pitanje i gotovo da nema osobe koja nema očekivanja u vezi te teme. Pogotovo kada je riječ o obitelju i nasljeđu koje ostavljamo iza sebe. “Želim da suprug i ja nastavim živjeti kroz kuću koju smo sagradili”, kaže naša čitateljica Nevenka. Ta cijeli su život uložili u dom, toplo obiteljsko gnijezdo puno uspomena. Žalosna je, kaže, što to ne osjećaju njena djeca kojoj ta kuća predstavlja samo teret. Uz manje uredničke intervencije, njeno pismo prenosimo u cijelosti.

Imam 69 godina, udovica sam i živim u Zagrebu. Suprug i ja uložili smo život u kuću koja nam je bila ponos. U njoj smo odgojili djecu, slavili, tugovali. Naša su vrata bila otvorena i prijateljima i slučajnim prolaznicima Taj dom je pun uspomena. Iako u njemu živim sama, ne osjećam se usamljeno. Mogu reći da sam sretna. Osjećam se dobro.

Ne razumijem svoje prijateljice koje govore da ih “prazna kuća guši tišinom”. Mene moj dom ne asocira na gubitak, nego na lijep život koji sam imala. Često sjednem u vrt, pogledam oko sebe i pomislim kako smo znali uživati u malim stvarima; jutarnjoj kavi, cvijeću i tišini. To su stvari u kojima uživam i danas, ponekad s prijateljicama, a uglavnom sama. Svaki put pomislim kako sam, usprkos svemu, sretna žena. Trudim se biti zahvalna.

Djeca žive u Sloveniji

Moj suprug je bio Slovenac. Zato su moja djeca odlučila živjeti u Sloveniji. Tamo su zasnovali svoje obitelji, već imaju skoro odraslu djecu i tamo je njihov život. I djeca su mi takva da sam zahvalna na njima. Redovito me posjećuju, iako naš odnos nije od onih gdje se neprestano izražava nježnost riječima ili zagrljajima. Ali ljubavi i brige ne nedostaje. Znam da su uz mene na svoj način.

Ono što me muči jest pitanje što će biti s mojom kućom kada mene ne bude. Djeca su otvoreno rekla da se ne planiraju vraćati u Hrvatsku i da će kuću prodati. Razumijem ih, ali taj odgovor me baš pogodio posred srca. Uznemirim se kad o tome razmišljam. U njihovim očima to je nekretnina koju treba unovčiti, a za mene je to čitav život. Najgluplje mi je kad netko kaže da bih trebala prodati i uživati. Tada znam da ništa ne razumiju jer ja uživam u svojoj kući i nadam se biti do zadnjeg dana života u njoj.

Boli me pomisao da će jednog dana ovaj dom biti srušen i da će na njegovom mjestu niknuti neka betonska grdosija sa staklenim balkonima kakve gledamo u Zagrebu. Kod mene svaka soba ima svoju priču, svaki komad namještaja čuva uspomenu, a teško mi je prihvatiti da bi sve to moglo završiti na smetlištu. Kao da s kućom nestaje i zadnji trag mene i mog supruga.

Nasljeđe kao nastavak života

Zato mi u glavi prolaze razne misli. Ponekad se pitam bih li kuću trebala ostaviti nekoj udruzi, možda Crkvi, uz uvjet da se koristi za dobrobit siromašnih. Iako nisam neka praktična vjernica. Mogla bi postati mjesto gdje bi utočište pronašle samohrane majke, zlostavljane žene ili mlada obitelj koja nema krov nad glavom. Tada bi naš trud dobio novu svrhu, a kuća bi i nakon mene imala svoj život.

Naravno, znam da moji osjećaji nisu racionalni. Djeca imaju svoje živote i obaveze, ne mogu očekivati da će brinuti o onome što njima ne znači isto što i meni. Ali svejedno, ljutnja i razočaranje se javljaju kad o tome mislim.

Nemam konkretno pitanje niti tražim savjet. Više želim sama sebi razjasniti što osjećam i što bih mogla učiniti. Možda na kraju donesem odluku da kuća ostane djeci, možda da pripadne nekoj udruzi ili instituciji. Mislim da je mojoj djeci svejedno i da će se složiti sa svakom odlukom. U svakom slučaju, želim biti ta koja će odlučiti. Ja sam je stvarala, imam pravo s njom učiniti što želim.