“Volim svog psa kao dijete. Neki misle da sam čudna i da bih trebala imati vlastitu djecu. Što vi mislite?” To pitanje postavljeno na platformi Quora, izazvalo je četiri tisuća reakcija i pokazalo koliko je tema ljubavi prema životinjama i dalje društveno osjetljiva.
Mnogima je neobično da netko može osjećati tako duboku privrženost psu ili mački, dok drugi u tome vide nešto sasvim prirodno; izraz topline, brige i empatije koja ne traži biološke veze.
Jedna komentatorica tako piše da nikad nije imala djecu jer nije pronašla partnera u godinama kad je to bilo moguće. “Imam dva psa koji mi daju ljubav, osjećaj odgovornosti i ponosa. Ako si sreću pronašla u svom ljubimcu, u boljem si položaju od onih koji je još uvijek traže”, napisala je. Dodala je da kao žena ne osjeća da vrijedi manje samo zato što nije rodila dijete. I to je stav sve većeg broja ljudi koji vjeruju da roditeljstvo nije jedini način da čovjek doživi puninu postojanja.
I pas i dijete, ne moramo birati
Druga komentatorica navodi da joj je pas doslovno spasio život. Kao studentica je, kaže, odlučila nabaviti psa. Ubrzo je doživjela tešku prometnu nesreću i pala u komu. Kad se probudila, jedino je ime koje je mogla izgovoriti bilo ime njezina psa. Pas je uz nju ostala godinama, kroz rehabilitaciju, brak i razvod pa sve do smrti.
“Zbog nje sam otišla od čovjeka koji ju je zlostavljao. Bila je moje prvo dijete, moj životni oslonac. Kad je umrla, njezin pepeo stavila sam pokraj kreveta. Moj sin, koji je tada imao šest godina, pokazivao je njezine slike novom psu i govorio o njoj kao o sestri”, napisala je. “Voljela sam je istom snagom kojom sada volim svog sina. To nije zamjena. Ljubav je ista, čista i bezuvjetna.”
Ljubav se ne dijeli, ona se množi
Takve priče dokazuju ono što mnogi osjećaju, ali rijetko izgovore: ljubav se ne dijeli, ona se množi. Čovjek ne mora birati između djeteta i psa, između ljudske i životinjske bliskosti. Ljubav prema životinji ne isključuje roditeljsku ljubav, ali ni ne zahtijeva je kao uvjet. Danas, kada su veze, brakovi i obitelji sve raznolikiji, postalo je jasno da emocije ne poznaju krute granice.
Razlog zašto takve ispovijesti izazivaju toliko pažnje jest i to što životinje danas razumijemo bolje nego ikad. Znanstvena istraživanja potvrđuju da naši ljubimci doživljavaju emocije, prepoznaju lica, reagiraju na ton glasa i tuguju kad izgube vlasnika. Naša se povezanost s njima razvila do razine koja je prije samo nekoliko desetljeća bila nezamisliva. Ljubimci više nisu “životinje u kući”, nego članovi obitelji, prijatelji u svakodnevnom životu, izvor utjehe i radosti pa i emocionalna sigurnost koju ljudi teško pronalaze.
Krive pse za demografski kolaps
Upravo je ta promjena mnoge razbjesnila. Na našoj Facebook stranici nerijetko se mogu pročitati komentari kako su “psi i mačke krivi za pad nataliteta”. Mnogi vjeruju da mladi danas “biraju ljubimce umjesto djece” pa u njima vide simbol odbijanja roditeljstva. Taj je stav, međutim, prejednostavan. Istraživanja pokazuju da posjedovanje ljubimca ne umanjuje želju za djecom, nego da ljudi koji odgađaju roditeljstvo češće imaju vremena, prostora i sredstava za kućne životinje. Drugim riječima, pas nije uzrok, nego posljedica promjene životnog stila i mogućnosti odabira.
Komentatori iz ove rasprave jasno poručuju: ne moramo birati između ljubavi. Ima je dovoljno za sve; i za dijete, i za psa, i za nas same. Ljubav prema životinjama ne umanjuje ljudskost, nego je potvrđuje. A ako netko svog psa doista voli kao dijete, možda to samo znači da je naučio ono što bismo svi trebali znati: voljeti bezuvjetno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
