U listopadu 2025. godine, u trenutku kad mu je politička budućnost visjela o niti, francuski premijer Sébastien Lecornu, koji je netom prije toga podnio ostavku pa ponovno imenovan, najavio je da će odgoditi provedbu nepopularne mirovinske reforme sve do 2027. godine kada se održavaju predsjednički izbori.
Socijalisti su odluku proglasili pobjedom, gospodarstvenici su negodovali, a agencija S&P smanjila je Francuskoj kreditni rejting zbog zabrinutosti oko proračunskog deficita, piše The Conversation. No, dok Francuska gura nužne promjene pod tepih na još najmanje dvije godine, ostatak Europe suočava se s istim izazovom: kako provesti mirovinske reforme koje su dugoročno održive, pravedne i politički provedive?
Zastarjeli sustavi ne prate stvarnost
Europski demografski problem odavno je poznat: stanovništvo stari, rađa se sve manje djece, a životni vijek raste. Sve je manje radnika koji uplaćuju u sustav iz kojeg sve više umirovljenika prima mirovine i to kroz sve dulje razdoblje. Uz to, tehnološke promjene smanjuju udio radnih prihoda u BDP-u. Sustavi koji su zamišljeni prije pola stoljeća jednostavno ne mogu izdržati današnji pritisak.
Unatoč tome, svaka najava pomicanja dobi za umirovljenje izaziva masovne prosvjede u Parizu, Madridu ili Bruxellesu. A riječ je, podsjetimo, o prijedlozima poput francuskog; pomicanju dobne granice sa 62 na 64 godine. Danska, primjerice, dob za umirovljenje automatski prilagođava očekivanom životnom vijeku i već je odobrila podizanje na 70 godina do 2040.
Nema političke hrabrosti
Stručnjaci upozoravaju da reforme ne propadaju zbog ekonomskih, nego zbog političkih razloga: predvidive demografske promjene često se sudaraju s izbornim interesima i nepovjerenjem građana. Kao rješenje predlažu višedimenzionalni pristup: reforme koje obuhvaćaju i rashode i doprinose, uz kompenzaciju onima koji će biti najviše pogođeni.
Preporučuju se mehanizmi automatskog prilagođavanja mirovina gospodarskim i demografskim promjenama te jednokratne novčane naknade za radnike i umirovljenike koji gube dijelom svojih prava. Iako takve kompenzacije povećavaju javni dug, pokazalo se da su reforme bez ikakve naknade kratkog daha jer ih politički pritisak ubrzo sruši.
Što kažu stručnjaci?
Učinkovita reforma, smatraju analitičari, trebala bi se temeljiti na pet elemenata: 1. uvođenju faktora održivosti koji visinu početne mirovine veže uz očekivani životni vijek; 2. automatskom ažuriranju prava radi očuvanja financijske stabilnosti; 3. obračunu mirovine prema cijelom radnom vijeku, a ne samo posljednjim godinama; 4. ukidanju gornje granice doprinosa, ali zadržavanju maksimalne mirovine; 5. pravednim prijelaznim kompenzacijama financiranima dugom.
Takve mjere, tvrde stručnjaci, istodobno jačaju održivost sustava, potiču privatnu mirovinsku štednju i dulji ostanak u svijetu rada. No bez jasne komunikacije i političke hrabrosti nijedna reforma neće uspjeti.
Alternativa? Prema izračunima za Španjolsku, bez reformi bi se porez na dodanu vrijednost morao povisiti s 16 na čak 25 posto kako bi se postojeći mirovinski sustav održao na životu. Odgađanjem reformi, političari možda izbjegavaju prosvjede, ali samo zato da bi kasnije morali uvoditi još nepopularnije poreze.
