Kako bez mamine kuhinje? Tko će mi oprati rublje? Nisam li premlad za samostalan život i toliku odgovornost? Sve su to pitanja koja padaju na pamet mladim Hrvatima, ako mladošću smatramo tridesete pa čak i četrdesete.
Naime, od svih europskih ptića, hrvatski najkasnije polijeću iz roditeljskog gnijezda: u prosjeku s 31,3 godine, s tim da se “djevojke” isele oko tridesete, a “mladići” često nakon što proslave 33. rođendan u svojoj momačkoj sobici. U prosjeku, Hrvati odlaze od roditelja 13 godina nakon punoljetnosti, 12 godina nakon završetka srednje škole.
Hrvati su zaostaju pet godina
Prema Eurostatu, Hrvatska je daleko iznad europskog prosjeka od 26,2 godine. Razlike među državama su više nego jasne. Imate li sreću roditi se na sjeveru Europe, vjerojatno ćete već sa 22 biti napola samostalni, a sa 25 bit ćete “svoj čovjek”. Najranija osamostaljenja tako bilježe Finska (oko 21,4 godine), Danska (21,7 godina) i Švedska (21,9 godina). To su zemlje s jakim subvencijama za studente i mlade radnike koje su na vrijeme razmišljale o priuštivom stanovanju.
Suprotno tome, uz Hrvatsku, među državama s najkasnijim odlaskom od roditelja su Slovačka, Grčka, Italija i Španjolska. U njima je skoro pa nepristojno ostaviti majku u suzama dok se selite u susjednu ulicu ili, ne daj bože, kvart, a “tek” ste navršili 30 i kusur godina. Ako je u pitanju podstanarstvo, tim teže. Jer ništa kao podstanarstvo u našoj zemlji ne miriše na nekretninski neuspjeh.
Cjeloživoti stambeni limb
Doduše, postoji tu i pokoje ekonomsko opravdanje na koje ne možemo zatvoriti oči. Cijene najma rastu brže od plaća, a kupnja stana bez kredita i roditeljske participacije je nemoguća. U Europskoj uniji najamnine su od 2010. godine porasle za gotovo 28 posto, dok su primanja mladih rasla znatno sporije. Nije zato čudo da mnogi ostaju s roditeljima i iz financijske nužde; osobito ako ne mogu pronaći stabilan posao koji omogućuje samostalan život.
Osim toga, u rentijerskoj naciji kakva je Hrvatska, ako i imate više nekretnina, prednost najčešće dobiva iznajmljivanje i zarada, a ne rješavanje stambenog pitanja mladih. To dodatno podiže cijene i ono malo stanova što se pojavi na tržištu, pa mnogi ostaju zaglavljeni u vječnom stambenom limbu koji se može protegnuti i na starost jer, ironično, ni kapaciteti u staračkim domovima nisu dostatni.
“Ženi se sine, dok si još u pedesetima”
Da, stanovanje s roditeljima je u velikom dijelu stvar mentaliteta, pogotovo u kulturama u kojima se majke-žrtve izdižu na pijedestal pa se u svojim sedamdesetima zabrinu i počnu nagovarati osijedjele sinove na ženidbu. Jer tko će im kuhati i prati jednom kad njih ne bude?
No, kao što smo rekli, nije sve u nezdravim obiteljskim odnosima i mentalitetu. Čak i u bogatijim državama trend ide u istom smjeru: u Njemačkoj, primjerice, i dalje oko četvrtine 25-godišnjaka živi s roditeljima, iako je prosječna dob osamostaljivanja ondje znatno niža nego na jugu Europe. Posljedice su jasne: brakovi se sklapaju kasnije, a djece je sve manje. I ta djeca, uslijed domino-efekta, postaju sve ovisnija o roditeljima.
