Uspješnim ženama teško je pronaći smisao u mirovini

Nakon što joj je postalo preteško nositi se s gubitkom identiteta po završetku iznimno uspješne karijere, dr. sc. Elaine Belansky odlučila je postati trenerica za prijelaz u mirovinu. Danas pomaže ženama osmisliti hrabre i ispunjene živote, kakav i sama živi u mirovini.

”Gotovo 20 godina vodila sam znanstveni centar na sveučilištu, upravljala milijunskim proračunom, određivala smjer razvoja, zapošljavala, prikupljala sredstva i donosila ključne odluke. Ljudi su sastanke organizirali prema mom rasporedu, imala sam autoritet. Centar su znali nazivati mojim imenom, a ne službenim nazivom. Danas mi je to smiješno, ali tada je bilo ugodno osjećati da sam važna i da ono što radim ima težinu“, prisjeća se Elaine za SixtyAndMe.

Zašto se uspješne žene teže prilagođavaju

Tijekom rada sa ženama koje se pripremaju za odlazak u mirovinu primijetila je zanimljiv obrazac. ”One koje su desetljećima gradile uspješnu karijeru teže se prilagođavaju mirovini od onih koje svoj identitet nisu vezale uz posao.“

”To nije zato što su manje spremne za promjene. Upravo suprotno. Godinama su uspijevale usklađivati posao i obitelj. Navikle su donositi odluke, rješavati probleme i dobivati potvrdu da rade nešto vrijedno. Kada to nestane, ostaje praznina koju mnoge nisu očekivale“, objašnjava.

Što zapravo gubimo odlaskom u mirovinu

Kaže i da većina misli da je najveći gubitak prestanak rada, no stvarnost je složenija. Kad odemo u mirovinu, ne gubimo samo posao, već i titulu koja nas je definirala, strukturu dana, kolege i osjećaj da smo stručnjaci kojima se drugi obraćaju za pomoć. Gubimo i potvrde da smo korisni i vrijedni.

Mnoge žene tada shvate koliko je njihov identitet bio povezan s onime što su radile. Godinama su sebe promatrale kroz prizmu postignuća i priznanja.

Skriveni gubici koje ne očekujemo

”Osobno me najviše iznenadila činjenica da sam se prestala smijati onako kako sam se smijala na poslu. Jedne noći sanjala sam suradnika i u snu smo se glasno smijali, kao nekada. Kad sam se probudila, shvatila sam da u mom životu više nema takvih trenutaka. Ne zato što sam nesretna, nego zato što više nisam okružena ljudima koji dijele istu povijest, razumiju iste šale i prisjećaju se istih događaja. To ne primjećujete dok ih ne izgubite”, ističe.

Dodaje da umirovljenje uklanja i brojne izgovore iza kojih su se godinama skrivale. ”Više ne možete reći da nemate vremena razmišljati o sebi jer ste zatrpani poslom. Odjednom se morate suočiti s pitanjima koja ste možda godinama odgađali.“

Pitanje za koje nas nitko ne pripremi

Upravo zato, kaže, mnoge žene dolaze do pitanja koje ih zatekne nespremne: Tko sam sada? To nije pitanje o tome što su nekada radile ili što su postigle. To je pitanje o tome tko su kada nestanu funkcija, titula i profesionalna uloga.

“Većina uspješnih žena nikada se ozbiljno nije bavila tim pitanjem jer za to nije bilo potrebe. Njihov identitet bio je jasno definiran kroz posao, odgovornost i rezultate. No u mirovini taj odgovor više nije tako jednostavan“, ističe Belansky.

Novi prostor za otkrivanje sebe

Iako priznaje da taj proces može biti neugodan, vjeruje da upravo tu počinje nešto novo. ”Jedna klijentica shvatila je da joj je cijeli život prolazio u ispunjavanju obveza, a da nikada nije ozbiljno razmišljala o tome što želi za sebe. Tijekom rada priznala mi je da oduvijek želi pisati. Počela je ujutro odlaziti u šetnju šumom, bez mobitela. Tijekom tih šetnji počele su nastajati prve ideje za njezine tekstove“, otkriva trenerica.

Druga adolescencija

Umirovljenje opisuje kao svojevrsnu drugu adolescenciju. ”Odjednom ponovno istražujete tko ste. Isprobavate nove stvari, odustajete od onih koje vam ne odgovaraju i tražite što vas ispunjava. I sama sam isprobala različite aktivnosti, a najviše me iznenadilo koliko mi je značilo kad sam počela redovito odlaziti na bogoslužja”, navodi.

“Ljudi su me počeli prepoznavati, pozdravljati imenom i osjećala sam da pripadam zajednici”, kaže i dodaje da je shvatila da joj nije nedostajao samo posao, nego i osjećaj da je dio nečega većeg od same sebe.

Dvije promjene koje najviše pomažu

Belansky izdvaja dvije stvari koje je otkrila tijekom procesa. ”Prva je razvijanje svakodnevne navike povezivanja sa sobom. To ne mora biti ništa veliko ni komplicirano. Može biti jutarnja šetnja, vođenje dnevnika, molitva ili nekoliko minuta tišine uz šalicu kave. Važno je postaviti si pitanja poput: Kako sam danas? Što mi je važno? Što mi treba? Mnogima je to teže nego što očekuju jer su desetljećima bile usmjerene na potrebe drugih.“

Druga važna promjena, kaže, jest spremnost na eksperimentiranje. ”Ne pokušavajte odmah pronaći savršen odgovor. Isprobavajte razne stvari. Budite znatiželjne. Obratite pozornost na ono što vas veseli i puni energijom. Jasnoća gotovo nikada ne dolazi iz dugog razmišljanja, nego iz iskustva.“

Prvi korak prema novom poglavlju

Belansky misli da je osjećaj nesigurnosti nakon umirovljenja potpuno normalan. “Ako se pitate tko ste sada, to ne znači da nešto nije u redu s vama.”

“To znači da prolazite kroz prirodan proces promjene. Pitanje tko sam sada nije problem koji treba riješiti, nego poziv na istraživanje. Umirovljenje može postati početak novog poglavlja u kojem više ne živite prema očekivanjima profesije, nego prema onome što vas istinski ispunjava i daje smisao vašem životu“, zaključuje.