Baka Maja: ‘Imam unuke u Zagrebu, ali penzija je za more’

Biti baka i djed danas više ne znači isto što i nekada, kad se podrazumijevalo da će bake domaćice ili one koje su u penziju odlazile u ranim pedesetima, čuvati unuke do predškole. Današnjim bakama i djedovima, koji rade do 64. ili 65. godine života, to je neizvedivo, no mnogi priznaju da si ni u mirovini ne priželjkuju svakodnevnu obvezu čuvanja djece.

Razmišljanja na ovu temu s nama su podijelile baka Maja, te Sanja i Ivana koje se ovoj ulozi nadaju u bliskoj budućnosti.

Maja (66): Otišla sam iz Zagreba iako imam troje unučadi

Zagrepčanka Maja, koja je baka postala s 56 godina, a danas ima 66, unuke čuva vrlo rijetko. “Do 63. godine života sam radila i to u smjenama, a nakon toga sam odlučila pola godine živjeti u Zagrebu, a pola godine u kući na Kvarneru. Ovo je život po mojoj mjeri i ne bih ga mijenjala. Djeci je u početku bilo malo krivo, htjeli su da češće uskačem s dadiljanjem, ali postavila sam granice kad sam shvatila kako to ide. Kad daš prst, oni bi ruku.”

To potkrepljuje konkretnim situacijama. ”Kći bi mi znala dovesti unuku na igru u petak, a kasnije bi me pitala može li je ostaviti do sutradan kako bi oni mogli u provod, i tako nekoliko puta. Na kraju sam joj rekla da to ubuduće odbijam jer ne želim više preskakati subotnje kave s dvije prijateljice na placu.”

Unuke voli, ali ne želi biti stalno dostupna

Objašnjava i da je u trenutku umirovljenja već imala troje unučadi, no to je nije spriječilo da iz Zagreba preseli na more na punih pola godine. “Volim ih beskrajno, ali nisam od onih baka koje bi se mogle svega odreći i biti stalno na raspolaganju. Unuke viđam kad sam u Zagrebu jer ljetuju kod druge bake i djeda u Istri. Volimo otići na kolače i u Zoološki ili neki muzej. To je odnos koji meni odgovara, a i djeca ga poštuju”, otkriva nam.

Sanja (53): Ni u mirovini se ne vidim kao baka na puno radno vrijeme

Sanja, 53‑godišnja prodajna savjetnica iz Zagreba, kaže da njezina 27-godišnja kći planira imati djecu. ”Kad bih u ovom razdoblju života imala unuke, rado bih ih čuvala, ali vrlo povremeno jer još radim. Nikako ne bih voljela da mi djeca nametnu čuvanje unuka kao redovitu obvezu koja se ne odbija. Slobodno vrijeme želim posvetiti i sebi i stvarima u kojima uživam, kao što su šetnje, odlasci na koncerte i kave s prijateljicama”, rekla je.

Niti u mirovini se ne vidi kao baka koja unuke vrtićke dobi čuva na puno radno vrijeme. ”Mislim da za tako nešto ne bih imala dovoljno energije, čak i ako bih bila odličnog zdravlja. Smatram i da je za mlađu djecu vrtić puno bolja opcija jer se tamo ranije socijaliziraju, steknu prijatelje, brže usvoje pravila ponašanja i disciplinu”, kaže Sanja.

Za kraj ističe: ”Naravno da bih se trudila unucima pružiti što više pažnje i lijepih trenutaka. Već se sada veselim kad zamišljam to.”

Ivana (53): Unucima bih posvetila svaki slobodan trenutak

O ovoj smo temi razgovarali i s 53 godišnjom arhitekticom Ivanom, rođenom Splićankom sa zagrebačkom adresom, koja u čuvanju unučadi vidi pravi smisao života. “Sin ima 23 godine, a kći 19. Oboje imaju partnere, ali još nemaju djecu. Suprug i ja dolazimo iz tradicionalnih obitelji i jedva čekamo unučad koju smo spremni čuvati koliko god bude u našoj moći.”

Za sada ozbiljnije čuvanje ne bi bilo moguće jer još uvijek rade. ”Sada ne bismo mogli zamijeniti jaslice ili vrtić, ali vikende i godišnje odmore rado bismo provodili s unucima u vikendici na moru. No ako podmladak dođe kad budemo u mirovini, osobno bih ih čuvala ‘na puno radno vrijeme’, naravno, ako bi roditelji to željeli”, kaže Ivana.

Obiteljska tradicija

Ističe i kako iza takvog razmišljanja stoji obiteljska tradicija. “Kad su naša djeca bila mala, suprugov otac, naš nono, već je bio u mirovini. Ne mogu vam opisati koliko mi je značila njegova danonoćna, svesrdna pomoć. Sina je čuvao do treće godine, a kćer do druge. Do danas je ostao uključen u njihove živote.”

Da dočara koliko je bio predan, prisjetila se jedne epizode: “Dok sam bila na porodiljnom s kćeri, nono je bio s nama na moru. Otišla bih sa sinom na plažu, a on bi mi donio kćer na dojenje, i vratio se s njom kući u hlad. Ništa mu nije bilo teško. Ni suprug ni ja nismo morali uzimati bolovanja. Vodio ih je liječniku, davao im lijekove. Ako sam bila na poslu, o svemu bi me uredno izvijestio porukama.”

Danas nono, ističe Ivana, ima preko osamdeset godina i još se uvijek živo zanima za svaki korak unučadi. “Imaju divan odnos i silno je ponosan na svaki njihov uspjeh. Kad god mi se djeca jave s puta ili nekog događanja nikad ne propustim proslijediti mu fotografije. Stvarno cijenim njegov angažman i jednako bih sve napravila za svoje unuke. A vjerujem, i moj suprug”, zaključuje Ivana.