Zdravlje
Teško bolesni stariji rekli su što im je najvažnije pred kraj života
Analiza 31 istraživanja s 464 teško bolesne starije osobe pokazala je da pred kraj života najviše žele sačuvati identitet, poznate ljude, navike i svakodnevne aktivnosti.
Teško bolesni stariji ljudi koji se približavaju kraju života prije svega žele sačuvati osjećaj da su i dalje ista osoba kakva su bili prije bolesti. Važni su im poznati ljudi, vlastite navike i mogućnost da što dulje nastave s uobičajenim aktivnostima.
Znanstvenici sa Sveučilišta Vrije Universiteit Brussel analizirali su 31 ranije istraživanje s ukupno 464 teško bolesne starije osobe iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije. Pretražili su četiri velike znanstvene baze, a iz iskustava sudionika izdvojili devet zajedničkih tema. Rezultati sustavnog pregleda objavljeni su u časopisu Social Science & Medicine.
Sačuvati sebe što je duže moguće
Tri teme bile su neposredno povezane s onim što su autori opisali kao potrebu za kontinuitetom: očuvati vlastiti identitet, imati poznate ljude i okolinu u skrbi te zadržati što više svakodnevnog života. Stariji ne žele da ih obitelj i zdravstveni radnici počnu doživljavati prvenstveno kao bolesnike.
To se vidi u sasvim običnim stvarima. Nekome je važno da se još može sam odjenuti, drugome da može raditi u vrtu, brinuti se o unucima ili nastaviti neki drugi poznati ritual. Takve aktivnosti za njih nisu nevažne sitnice, nego dio života koji su vodili prije nego što ih je bolest počela ograničavati.
Važna je i poznata okolina, ali istraživanja nisu pokazala da svi žele isto mjesto skrbi. Netko želi ostati kod kuće, nekome hospicij pruža veću sigurnost, a osoba koja već živi u domu može željeti ostati ondje umjesto da posljednje dane provede u bolnici.
Žele i liječenje, ali…
Nalazi ne znače da stariji ne žele liječenje ili dulji život. Ublažavanje boli i drugih simptoma ostaje važno, a dio sudionika želio je živjeti što dulje. Među ostalim temama koje su znanstvenici izdvojili bili su gubitak samostalnosti, promijenjen odnos prema budućnosti, osjećaj izolacije, potreba za pomoći drugih i očuvanje nade.
Autori upozoravaju da se skrb pred kraj života često previše usmjerava na fizičko propadanje i medicinske potrebe. Rezultati njihova pregleda upućuju na to da pri planiranju skrbi treba uzeti u obzir i identitet osobe, njezine odnose, svakodnevne navike i aktivnosti koje želi zadržati.
