Povjerljivo
Sanja (57): ‘Ostavila sam posao da bih njegovala majku, a što ću sad?’
Mnoga odrasla djeca povjeravaju nam kako su roditeljima u poznim godinama osigurali dostojanstven život, drugi opet traže savjet kako bi donijeli najbolju odluku. Dirljivo pismo o brizi za bolesnu majku napisala nam je i gospođa Sanja (57), kći jedinica koja se odrekla svog života i posla da bi skrbila o majci do njezine smrti.
Otac naše čitateljice Sanje, piše nam ona, preminuo je 2016. godine od karcinoma. Majka je sve do ožujka ove godine bila dobro i živjela sama, ali onda se ozbiljno razboljela te se posve izgubila.
“Mama je živjela 350 kilometara od mene, a nemam brata ni sestru. Nije se uspjela posložiti, izboriti sama za sebe, doslovno sam morala napustiti cijeli svoj dotadašnji život i otići k njoj”, piše nam gospođa Sanja u uvodu.
“Morala sam zatvoriti svoj privatni biznis, odjaviti poslovni prostor, dati otkaz djelatnici. Zaustavila sam sve za što sam se borila godinama i otišla živjeti kod nje i s njom odlaziti liječnicima, dogovarati joj bolnicu Jordanovac u Zagrebu. Iznajmila sam apartman u kojem sam bila dok je bila u bolnici, a sve to da bih sat vremena dnevno mogla biti kraj nje.”
Odbijala je starački dom, kao i njegovateljicu
“Iz bolnice smo se opet vratile živjeti k njoj, u moj rodni grad. Stalno smo obilazile liječnike, dolazila nam je hitna pomoć, majka je bila baš loše i sve slabija. Bila sam stalno uz nju, bilo je baš teško. Onda opet Jordanovac u sanitetskom vozilu. Išla sam s njom kao pratnja. Pokušala sam razgovarati o staračkom domu gdje bi imala adekvatnu skrb. Nudila sam i preseljenje kod mene. Ali ništa od toga nije htjela.”
“Nije htjela niti da joj ja osiguram nekoga koga bi platile da bude doma s njom, da ja mogu početi raditi. Stiglo je ljeto i strašne vrućine, ja sam sve obavljala, a ona je samo ležala, mogla je napraviti svega par koraka. Bila sam sama s njom, bili su to dugi dani, mjeseci. Na kraju je pala na 44 kilograma.”
Posljednji stisak ruke
“Došlo je do toga da je primljena u bolnicu na palijativu. Tamo sam je mogla posjećivati na sat vremena dnevno. Sjedila bih kraj nje, osluškivala je, držala za ruku. Donosila sam joj od kuće što god bi poželjela jesti, ali to su bila svega dva, tri zalogaja. A onda sam jednog ponedjeljka došla k njoj, bio je kolovoz, a ona pokrivena dekom.”
“Prišla sam krevetu, mama je žmirila i borila se za zrak, ohladila se već bila. Zvala sam ju: Mama, mama! Otvorila je oči, potom ih je zatvorila i dvaput mi stisnula ruku. Za sat vremena je dvaput uzdahnula i zauvijek zaspala. Mislim da je čekala mene da ju na zadnji čas držim za ruku. Nisam se bojala.”
Karte života
“Shvatila sam da sam i to morala doživjeti, da mi je tako zapisano negdje u kartama života. Nema je, a milijun puta na dan dođe mi u misli i ona i to kroz što smo sve prolazile. Nakon njezine smrti završila sam sve njezine poslove koje je trebalo, i vratila se u svoj dom. Prošla su četiri mjeseca od njezine smrti.”
“Imam 57 godina i još uvijek nigdje ne radim, tjeram se započeti život ispočetka, ali što i gdje raditi, ne znam. Tu nema više mog starog života, mog privatnog posla. Ne žalim ni za čim, tako je moralo biti, no nastavit ću dalje ovdje, 350 km dalje od maminog groba”, povjerila nam se naša hrabra čitateljica Sanja.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
