Amerikanci koji su pobjegli pred Trumpom: Europa nas je razočarala

Neki Amerikanci koji su zbog iscrpljujućeg rada i političke klime koju je stvorio Donald Trump pobjegli u Europu danas planiraju povratak. U razgovorima za Wired opisali su teškoće s pronalaženjem posla, niže plaće, birokraciju i osjećaj da ih sredine u koje su doselili nisu prihvatile.

Novinarka Sarah Manavis razgovarala je s Amerikancima koji su se doselili u Europu, a čija su očekivanja oblikovale i društvene mreže. Ondje su nailazili na obećanja mirnijeg života, dostupnog zdravstva i boljeg javnog prijevoza. Dio njih zatražio je anonimnost jer strahuju da bi im javno kritiziranje života u novoj zemlji moglo naštetiti na poslu. Drugi su vidjeli kako na internetu prolaze Amerikanci koji priznaju da im nedostaje dom.

„Rugaju se mojem naglasku i kulturi”

Annie se s mužem krajem 2024. godine preselila s američkog juga u gradić nedaleko od Londona nakon što je on dobio poslovnu ponudu. Bili su u dvadesetima, bez djece i spremni riskirati. Na Redditu, TikToku i Instagramu čitala je o prednostima britanskih predgrađa iz kojih se vlakom lako stiže u veliki grad.

Stigla je trudna s prvim djetetom, a iskustvo javne zdravstvene skrbi tijekom trudnoće i porođaja razočaralo ju je. Zbog nižih plaća u Britaniji imali su manje novca, a iznenadilo ju je i što su perilica posuđa i sušilica rublja manje uobičajene nego kod kuće.

„Posebno me iznenadilo koliko se ljudi bez ustručavanja rugaju mojem naglasku i kulturi, čak i na radnome mjestu”, rekla je. „U Ujedinjenom Kraljevstvu prevladava mentalitet ‘tako je kako je’, a nas Amerikance uče da se stalno usavršavamo i težimo boljem.”

Smatra da je pogrešno zamišljala i britansku pristojnost: „Mislila sam da ‘britanska pristojnost’ postoji onako kako je prikazuju filmovi.” Za britansku Nacionalnu zdravstvenu skrb (NHS) kaže: „Plaćam goleme poreze i dodatnu naknadu za doseljenike kako bih mogla koristiti usluge NHS-a. Dakle, ne, zdravstvena skrb ovdje nije besplatna.” Annie i suprug povratak planiraju iduće ljeto kada će im ga poslodavci najranije dopustiti.

Posao je zapinjao i onima koji su poznavali zemlju

Josh se u Berlin preselio 2023. godine, dijelom strahujući od mogućeg ishoda američkih izbora 2024. godine, a dijelom jer je osjećao da mu je život nakon pandemije stao. Njemačka mu nije bila nepoznata: već je ondje živio, govorio je jezik i imao prijatelje u gradu.

„Bilo je jako teško pronaći posao, a beskrajna birokracija postala je još gora otkad sam otišao”, kazao je za Wired. „Nedostajali su mi susretljiviji ljudi, sloboda govora i jednostavnost svakodnevnog života”, nabrojao je nedostatke Njemačke. Josh ne krije ogorčenje: „Ako u Njemačkoj niste rođeni i odrasli, ako ne izgledate kao Nijemac, nikada vas neće potpuno prihvatiti.”

Novinarka i konzultantica Sarah Wood González vratila se u New York nakon tri godine u Španjolskoj i Edinburghu. U Škotskoj ju je oduševilo koliko su ljudi obrazovani i intelektualno znatiželjni, no poslovna sporost postala joj je prepreka.

„Nešto što sam uzimala zdravo za gotovo bila je američka otvorenost i sklonost djelovanju, pri čemu je polazno pitanje: ‘Kako možemo surađivati?’” Prema njezinu iskustvu, u američkom načinu rada brže se dolazi do odgovora „da” ili „ne”.

Influencerica Kate Glavan, koja se krajem 2024. godine iz New Yorka preselila u London, također je zapela s poslom: brendovi s kojima je surađivala nisu imali dovoljno razloga plaćati objave autorici koja se sada obraćala britanskoj publici. Početkom 2026. najavila je povratak.

Povratak kući izaziva osude

Priznanja o razočaranju često izazivaju neprijateljske reakcije na društvenim mrežama. Amerikance koji razmišljaju o povratku proglašava se privilegiranima ili desničarima, a predbacuje im se i da se nisu dovoljno potrudili uklopiti.

Kada je jedna osoba napisala da joj nedostaju prijatelji iz grada i savezne države u kojima većinu imaju demokrati, u većini najviše rangiranih komentara proglasili su je „ludom”. Korisnicu koja se s malim djetetom teško prilagođavala Španjolskoj upozoravali su da bi mu povratkom u SAD mogla nanijeti psihološku štetu.

Ni Nick u Poljskoj nije pronašao političko utočište kakvom se nadao. Umjetnički direktor iz New Yorka sa suprugom Poljakinjom preselio se u Krakov, gdje imaju malo dijete. Teško se prilagodio kulturi i birokraciji, a sada se osjeća zarobljenim u zemlji u kojoj desnica također uživa snažnu potporu. „Ono što se događa u SAD-u sada se događa posvuda, toliko da čak malo oklijevam što reći vama ili bilo gdje na internetu”, rekao je.

Josh se već vratio u Ameriku i kaže da se napokon osjeća „prihvaćeno i kao kod kuće”. „Kada sam se našao u Njemačkoj i stekao odmak od situacije u SAD-u”, kaže, „učinilo mi se da sam možda pretjerano reagirao.”