Mozaik
Mladi nemaju kamo, ali i vole život s mamom i tatom
Komotno je živjeti u roditeljskoj kući, dati eventualno novčano neki doprinos za mjesečne režijske troškove, ali ipak, više-manje, dolaziti na gotovo. I na skuhano, i na oprano, i na izglačano, i na uređen stan.
Prosječna dob u kojoj mladi napuštaju roditeljsko kućanstvo u našoj zemlji očekivano je visoka i iznosi čak 31,9 godina, javlja Glas Slavonije. Prije nekoliko je mjeseci objavljeno i kako, prema Eurostatovim podacima za 2016., u Hrvatskoj gotovo 59 % mladih u dobi od 25 do 34 godine živi s roditeljima, po čemu smo rekorderi u Europskoj uniji, u kojoj u prosjeku upola manje mladih te dobi (28,5 %) živi s roditeljima.
Kako kaže splitska psihologinja Mirjana Nazor, neka su istraživanja pokazala da i u ostalim europskim državama mladi relativno kasno napuštaju roditeljski dom, no naši su mladi, kaže, među onima koji to čine najkasnije.
“Mislim da to, nažalost, ima najviše veze s financijskim razlozima. Koliko je meni poznato, mladi danas vrlo teško dolaze do stanova, a ako nešto iznajmljuju, upitno je kolike su tu cijene. Ovdje u Dalmaciji je, recimo, strašan problem, što najčešće ne mogu na duže vrijeme unajmiti stan jer se ljeti želi zaraditi na turističkim gostima, kojima se to može naplatiti puno više. Tako da 1. lipnja mnogi dobivaju otkaze u stanovima, pa je tek negdje u listopadu ovo ‘normalno iznajmljivanje’ na redu. Mislim da je mladima s te strane jako teško ako nemaju dovoljno novca da si kupe stan.
A bojim se da ih je puno koji to ne mogu i prisiljeni su ili živjeti s roditeljima ili ići u ta podstanarstva koja su također vrlo, vrlo skupa. S druge je strane tu i problem nezaposlenosti jer kada bi mladi u većoj mjeri radili, tada bi imali bolje prihode i češće si mogli i priuštiti taj samostalan život. A onda, bojim se da se mladi nakon određene dobi, ako nisu stvorili vlastitu obitelj nego su ostali samci, bez obzira na to je li riječ o mladićima ili djevojkama, na neki način i naviknu na to“, ističe psihologinja.
Dodaje kako je komotno živjeti u roditeljskoj kući, dati eventualno novčano neki doprinos za mjesečne režijske troškove, ali ipak, više-manje, dolaziti na gotovo. I na skuhano, i na oprano, i na izglačano, i na uređen stan. „Jer ti roditelji rade za svoju djecu, misleći da tako treba i da to moraju”, zaključuje Nazor za Glas Slavonije.
