Mislila sam da ću biti drugačija svekrva, a zapravo sam – ista

Često puta govorimo da ćemo biti drugačiji od naših roditelja, partnera, partnerovih roditelja. A onda nas stigne vrijeme i shvatimo da smo od samog početka bili u krivu. Jer ne samo da smo postali poput njih, već ih konačno i razumijemo. Jedna čitateljica javila nam se upravo s takvom pričom o sazrijevanju.

“Nisam imala dobru svekrvu. Nije to samo moje mišljenje, nego se doista radilo o prilično neugodnoj osobi”, započinje svoju priču gospođa Ksenija iz Zagreba.

Udala sam se s 20 godina i doselila u njezinu kuću. U početku je radio samo muž i nismo si mogli priuštiti da odemo živjeti sami. No to nije bilo sve. Moj je muž bio jako, gotovo patološki vezan za majku i nikada zapravo nije želio otići od nje. Svekrva se stalno miješala u naš život. Ona je uvijek kuhala sve obroke i dok sam ja u početku mislila da samo želi biti korisna. Kasnije sam shvatila da na taj način zapravo kontrolira svoju obitelj. Zajednički obroci postali su obavezni.

Stalno se petljala u sve što ja radim i uvijek mi je nešto prigovarala. Ti njezini prigovori zapravo nisu tako izgledali, već su nalikovali savjetima, ali zapravo mi je prigovarala. Rekla bi nešto poput: “Znaš, kad vješaš košulje, ne vješaj ih za ramena nego za donji dio jer će se na ramenima poslije vidjeti tragovi kvačica”. Ili: “Skinula sam ti veš sa štrika. Ne valja da ostane preko noći, a ti si već bila zaspala…”. Ili: “Usisavala sam svoju sobu pa sam usput malo i tvoju. Znaš, ostalo ti je paučine oko prozora.”

U prvo vrijeme doista sam mislila da ona samo želi pomoći, no kasnije sam shvatila da su tu ne radi o pomoći već o kontroli i moći. Kad sam se ja nakon rođenja djeteta zaposlila, muž i ja smo planirali odseliti se, no svekrvi se tad zdravstveno stanje naglo pogoršalo i muž je odlučio da želi ostati blizu mame. Ni danas ne znam je li tu bolest samo glumila.

Muž i ja smo se rastali nakon osam godina braka. Nije mi muž nikad bio loš, stvarno to ne bih mogla reći. Ali stalna blizina njegove majke uništila nam je brak. Tad sam se zarekla da nikada neću biti poput moje svekrve. No je li mi to uspjelo?

Moj sin se nedavno oženio. Svoju je suprugu upoznao na fakultetu u Zagrebu i brzo su počeli živjeti zajedno. Djevojka je dobra i vrijedna i zavoljela sam je poput vlastite kćeri. No kad su mi posljednji put došli u posjet, počelo mi se činiti da se stvari mijenjaju. I to ne u dobrom smjeru.

Nakon ručka, njih se dvoje samo ustalo od stola i uopće me nisu pitali treba li mi pomoć oko posuđa. Ma i da su pitali, ja bi im rekla da ne treba. Ali nisu pitali, a bilo bi lijepo da jesu. Kad sam napokon riješila posuđe, došla sam u dnevnu sobu i ondje našla hrpu odjeće od moje snahe nehajno prebačene preko kauča. Odnijela sam sve to u njihovu sobu i ondje primijetila da krevet nije složen pa sam ga malo popravila.

Slične situacije su se zaredale i idućih dana. Ja nisam ništa govorila, već sam za njima spremala po kući. To se tako nastavilo sve do dana njihovog povratka kući. Nekoliko dana nakon što smo se rastali, nazvao me sin i rekao mi da njegova supruga, a moja snaha nije baš presretna što se, kako je rekao, “stalno miješam u njihove živote i pravim se da im pomažem, a zapravo ih želim kontrolirati”.

Ostala sam bez riječi kad sam to čula. Pa je li moguće da su moj sin i snaha meni prigovorili upravo ono što sam ja prigovarala svojoj svekrvi? Je li moguće da sam postala kao ona? Mogu li se uopće snahe i svekrve slagati? Jesam li možda, kad je moja svekrva u pitanju, zapravo ja čitavo vrijeme bila u krivu?